I dok nije puklo, čudom sam se čudila kako to da se već puno prije nije dogodilo. A puklo je doslovce, u tri, četiri dana; sve se nagomilalo, pojavio se bolesnik iz Nerežišća, rodbina i empatični susjedi, potom susjedi, rodbina i prijatelji susjeda, rijetka sloboda i razgranati kanali širenja virusa, poskočile su krivulje, zavrtile se pandemije, komisije, stožeri i policajci, iznova strogoća, zabrane putovanja ljudi iz općine u općinu, hvatanje prebjega preko ilegalnih graničnih prelaza (tamo iza Jurine smokve, pa stazom desno do Milne, malo dalje staza lijevo prema Bolu, Pražnici… sve se može), stigla županijska ali i savezna “konjica”, “marsijanci” u bijelim kombinezonima s vizirima, i sto čuda, Orson Wells bi novu radio-dramu napravio da ovo vidi.

I dok se do pred par dana činilo da je otok – otok, da znači sigurnost i zaštitu, da je nedodirljiv, odvojen i slobodno usidren usred mora, nitko nam ništa ne može, superiorni mir, sloboda i redovna Jadro-linija, svijet je naš ali mi nismo njegovi, neće oni nama…, sve se sad okrenulo u vlastitu suprotnost, otok je i dalje otok, samo ovog puta zatvoren (još ne posve, ali sve govori da će uskoro), brod koji bi rado napustio tko može, pun je virusa kao vreća buha, i to razvezana.

Pitanje dana jest kako se to dogodilo. Odgovora je broj gotovo kao i virusa, no može ih se grupirati u tri kategorije. Jedna je (nazvat ćemo je mentalitetska) ona svima razumljiva i najprihvatljivija, već i stoga što objašnjava samo to da nitko nije kriv. A ta glasi: bio jedan Nerežišćanin – pacijent u bolnici u Splitu na nekoj operaciji, kad je ušao nije bio pozitivan na virus, kad je izašao nisu ga provjerili, i eto ga vraže, virus se u međuvremenu nekako naselio u pacijenta. Ovaj se, zajedno s uljezom, ilegalcem, vratio u svoje mjesto, skupila se rodbina i nešto susjeda, pozdravili i nazdravili ozdravljenju, otišli, na putu kući skoknuli do dućana, susreli koga, popričali, kod kuće susreli (vidi čuda) svoje najbliže, još koji dan tako šetali itd. Vrhovni žreci iz svih stožera od nacionalnog do mjesnog uzdignut će oči prema nebesima, dogodilo se, eto!

Druga kategorija odgovora odnosi se na Vrhovni stožer, kojem se, odmah treba kazati, vlast ne bi štela mešati u poslove, sve dok Stožer obavlja poslove za nju. Taj je pak zadužen za objašnjenja, taj će kao odgovor promrmljati koju na temu opreza, potrebe držanja „socijalne distance”, dvojit će je li taj donositelj virusa bio nulti ili nije, a ako jest, onda, premda, bilo bi dobro, kontroliramo situaciju, nitko nije kriv, evo!, poslali smo epidemiologe, vrše se testiranja, virološki nalazi, perite ruke i dezinficirajte se. Prosječni stanovnik Nerežišća (kao i bilo koji prosječni građanin RH), budući da će razumjeti malo toga ili ništa, može na to samo izreći Amen i prekrižiti se te zaključiti da nitko nije kriv, Božja volja! Možda je čak i bolje da prosječni građanin RH ne razumije što mu Stožer govori, jer tražiti od ljudi da drže socijalnu distancu samo je pogoršavanje odnosa. Naime, oni sasvim sigurno misle na običan razmak (dva metra, tri koraka, itsl.), a ne i na odmak od interesa, empatije, solidarnosti za druge ljude, što je značenje socijalne distance. I nije da im poneki (koliko pratim, prva u jednom svom tekstu Nataša Škaričić) nisu skrenuli pažnju na veoma pogrešno, i potencijalno opasno, korištenje sintagme “socijalna distanca”. Međutim, Stožer drvi po svom, uglavnom služeći se nekim novokomponiranim medicinsko-engleskim žargonom, pa to na koncu zvuči baš nalik na mrmorenja srednjevjekovnih medikusa, što manja razumljivost to jači utjecaj na maštu pastve, fali samo kadionica s tamjanom.

Treća razina odgovora nalazi se u lokalnim stožerima/vlastima. Nekako bismo pomislili da postoji neka koordinacija, pa makar i obična povezanost na osnovi istog posla, s Nacionalnim stožerom. Potom, zamišljamo da lokalne vlasti/stožeri, imajući znanja i uvide o vlastitoj okolini, kombiniraju i usklađuju sve to s mudracima s više, nacionalne razine. Samo, eto nas sad na dva problema. Jedan je onaj što Nacionalni stožer poručuje, vidjeli smo već da je i jezik prilično nerazumljiv, pa bi lokalni stožeri imali to prevesti na neki razumljiviji jezik, recimo hrvatski. K tome, Nacionalni stožer sugerira mjere, smatra potrebnim ovo ili ono, predlaže, bilo bi dobro, do najopćenitijih naputaka da građani trebaju paziti na sebe i druge (sve nekako u neskladu s istovremenim poticanjem na “socijalnu distancu”), međutim slabo stoji s jednoznačnošću i odredbama koje ne donosi Stožer već vlast. Koliko je poznato, Vlada još vlada, a ni parlament nije ukinut. Vlasti pak, koje bi dakle na temelju mišljenja, poruka, želja, sugestija Stožera trebale postaviti pravila i odrediti postupanja, akcije i sankcije…, ne zamarajmo se, ništa od toga. Vlada se sakrila iza leđa Stožeru, ovaj i ne htijući glumi Vladu, kako da sad rade lokalni? Po tradicionalnoj hrvatskoj navadi, upravo tako kao na najvišoj razini, to jest, nikako. Stoga oni niti ne daju odgovore. Šute, ili kad već moraju, izgovaraju mantre koje je odredio Vrhovni stožer, čuvaju se bilo kakvog uplitanja ili djelovanja, nadajući se da će „nas” nesreća zaobići.

Evo sad konkretnog pitanja. Što da sa svim tim rade baka Kata i dida Jure u Nerežišćima? Jedina objašnjenja, poduke, stižu putem televizije. Međutim, to ne razumiju, a rekosmo, ponešto je i bolje da ne razumiju. K tome, stanje se mijenja od danas do sutra. Danas nosi maske, sutra ne moraš baš u svakoj prilici, tko šta nosi, tko pere a tko ne pere ruke, kada i kako?, smije li se u kafić ako se smije u crkvu, unuk bi u teretanu, dida bi u polje, u teretanu se smije, smije li se u polje… Sve je to zbunjujuće, a i nema baš neke bolesti, otok je čist, rajski, anđeoski, pa je lakše i ljepše gledati španjolske sapunice, one barem imaju titlove.

Kad smo već kod fiktivnih bake Kate i dida Jure i nimalo fiktivnih Nerežišća, zamislivo je, recimo da je već prije dva mjeseca, kad su stvari postale veoma ozbiljne u cijeloj državi, u sandučiće svih mještana došao jedan list papira, format A4, nekoliko jednostavnih odlomaka i većim slovima da i stariji lakše čitaju. Pa i da se to ponovilo, recimo, jednom tjedno. U njima bi pisalo čitkim, hrvatskim jezikom što im je činiti i kako se ponašati te koje bi mogle biti posljedice nepoštivanja tih nekoliko jednostavnih naputaka. Recimo, prati ruke prije svakog jela, također nakon povratka kući, rukovanja, doticanja koječega. Novi red. Potom, nositi masku je obavezno za sve (i zdravi i bolesni – SVI) i u svakoj prilici kad se izlazi iz kuće. Novi red. Maske pokrivaju usta i nos (ovo nije šala, vidi fotografije voditelja splitskog staračkog doma u kojem je od korone pomrlo gotovo dvadeset ljudi, na kojima su mu pokrivena samo usta, o Bandiću da ne trošimo riječi). Novi red. Maske mijenjati nakon jedne upotrebe, a (guste) platnene iskuhavati i peglati. Novi red. Pri susretima s drugim ljudima svi i obavezno držati razmak (nikako ne socijalnu distancu) od dva metra ili tri koraka. Novi red. Ni u kom slučaju ne ići na sprovode, mise, svadbe, posjete bolesnicima. Novi red. Možda ima još koji nužni naputak, ali i ovo bi već bilo od ogromne, ako ne i ključne pomoći. Sve to jasno, jednostavnim jezikom i, osobito je važno, jednoznačno. I da, sankcije. Na to smo svi osjetljivi, ne samo Bračani, kako ih bije glas. Ako je novčano kaznilo čovjeka koji je išao pognojiti svoje polje, onda isto tako treba kazniti i one koji šeću mjestom bez maski, sjede na klupici pred dućanom, koji se posjećuju „jer njima neće biti ništa”, itd., itsl. Telefonirati ljudima, upozoravati ih, objašnjavati. Virus isključuje tehnike od-vrata-do-vrata, ali ima načina. Bila bi od koristi, recimo, koordinacija Stožera sa sistemom socijalne skrbi, da osoba otpuštena iz bolnice, ako potrebuje pomoć u kući, to dobije od kvalificiranih ljudi sa zaštitnom opremom, čime bi se izbjegla kaotična i, vidjeli smo, opasna skrb rodbine, susjeda isl. Bez zaštite, bez elementarnih znanja i vještina, što se na koncu i dogodilo, virusu su otvorene raskošne mogućnosti širenja. Tih se nekoliko mjera može veoma lako zamisliti jer je jednostavno, ali nažalost ništa od toga nismo imali prilike i doživjeti. Ljudi su hodali bez maski, okupljali se na glavnom trgu, organiziralo se hodočašća križu na Vidovoj gori, jedan je kafić radio do prije desetak dana da bi bio zatvoren tek nakon prijave mjesnom Stožeru. Nota bene, mjesni stožer je smješten preko puta te kafeterije.

No da ne bi sve, to jest krivica, spalo na ljude, na mentalitet, običaje, bilo bi previše jednostavno i bezobrazno proglasiti ljude primitivnima ili slično. Ponašaju se onako kako su navikli, u čemu nema ničeg lošeg. Problem leži u nekom drugom prostoru. Stoga se moramo vratiti na početak, ne na nultog pacijenta, već na nultu, polaznu instancu vlasti i upravljanja u ovoj zemlji, od Vlade RH do općine, od glavnog nacionalnog stožera do mjesnog stožera i podsjetiti se na to što su i kako radili i kako i dalje rade.

Wuhan-Kroejša, što su Nerežišća brzo dobila kao nadimak, mogao se dogoditi u bilo kojem malom mistu, ili mjestu ili mestu u Hrvatskoj. Poanta bilo kojeg razgovora nije gdje se, u kojem malom mjestu dogodilo, već kako je moguće da se takvo što uopće dogodi. Umjesto odgovorne vlasti na nacionalnoj razini, dobili smo nešto što je isprva funkcioniralo kao stručno tijelo, a vrlo brzo potom kao supstitut te iste vlasti. Na taj smo način ostali i bez vlasti i bez stručnog tijela. Ostao nam je tek paradržavni Stožer kojem je zadatak postao zastupati vladajuću političku garnituru i štititi je od odgovornosti svim medicinsko-stručnim sredstvima. Kao posljedicu toga, Stožer je propustio dati jasne i jednoznačne, stručne, odredbe u vezi s virusom. Vlast koja se samo-ukinula je, logično, propustila te smjernice prevesti u legalne odredbe, obavezne na svim razinama za sve građane. Lokalne vlasti i lokalni stožeri, ionako funkcionalno neumreženi (ali zato odlično stranački povezani) s centralnom vlašću bili su stoga, kao i obično prepušteni sami sebi. Ostalo im je samo da se odluče da li da se, i kako, uopće svim time bave. U tom smislu, vlastima, od centralne do lokalne, najviše i odgovara narod kao nakupina pitoresknih mentaliteta. Osigurava zatvorenost malih, lokalnih zajednica, time i lakšu upravljivost. K tome, za sav nered i nerad u lokalnim zajednicama na raspolaganju je joker koji skida svaku odgovornost – “naš” mentalitet.

No to je već opisano u tekstu.