Približava se 100-obljetnica rođenja IVANA VEČENAJA, slikara iz Prekodravlja (Gola) , čija je umjetnička slava obišla svijet. Da je pravde i hijerarhije u kulturi, bila bi to važna nacionalna obljetnica, no u neodređenim “našim prilikama” obilježit ćemo je skromno, trudom obitelji i nekih županijskih institucija. A ja i dalje tvrdim, da se o ljudima poput Ivana Večenaja treba učiti u školama, dajući djeci primjer, što čine volja, talenat, marljivost, svijest o vlastitoj misiji i neupitna ljubav za zavičaj. Sve je to naš umjetnik imao, izgrađujući svoj karakter i razvijajući likovnu paradigmu, po kojoj će ostati zabilježen u 20. stoljeću. Poput magneta, privlačio je ljubitelje umjetnosti, kolekcionare, galeriste, kustose i kritičare u taj zakutak svijeta, u enklavu hrvatskog teritorija uz mađarsku granicu, gde hektar zemlje vrijedi zlata, a ipak, ljudi se svoje grude drže poput stabala, koje su u dravskim naplavinama čvrsto pustile korijenje. Ili Večenajevim riječima: ” Ta su polja, te su šume, / Pustile korenje vu me…”

Bio je spleten i sjedinjen s prirodom, s ciklusima godišnjih doba, nebeskim znacima i pojavama, s prirodnim silama i mijenama. U zamahu kolorita, razgorjelim pigmentima, proslavljao je ljepotu oko sebe, kako ju je vidjelo njegovo budno oko. Crpio je teme iz djetinjstva, mladosti, pučke religioznosti, nabožnih knjiga i povijesnih kronika. Antologijski je oslikao i kistom opisao biblijske prizore, od Nasvještenja do Apokalipse. U amblemu Podravine- kočepernom i viteškom pijetlu- našao je neiscrpnu inspiraciju. Portreti, mrtve prirode, ruralna romantika i bukolika, bili su njegove “zakonite domene”, u kojima se kretao suverenim majstorstvom i inventivnim varijacijama.Sve su to bili njegovi “univerziteti”, kako bi rekao Gorki i on je briljantno polagao semestre kod vrhunske učiteljice Prirode. U zadnjim desetljećima slikarski je opus nadopunjavao književnošću, pišući na kajkavskom i štokavskom, skupljajući leksičku građu i vodeći računa da se ništa ne “potepe” i izgubi iz te riznice našega nacionalnoga bića. Volio je narod i jezik ljubavlju koja se ne busa u prsa, već visoko diže stijeg opstojnosti i ponosa.

Ništa mu nije došlo na pladnju i ništa nije “zaobilazno” priskrbio na svom imenu. Napor, muka, gubitci, gorčine, pratili su ga u stopu. Ipak, izdržao je, čvrsta karaktera, uspravna držanja, s nekim gospodstvom koje mu je bilo urođeno, premda se uvijek izjašnjavo kao “seljak slikar”. Bio je markantne pojave, lijepo se oblačio, dostojanstveno držao, znao je konverzirati, biti udvoran i profinjen, ne stavljajući sebe i svoje nikada u prvi plan. Svi smo mu došli , privučeni njegovim magnetizmom, a on je znao odabrati one koji će uz njega trajno ostati. I danas volim njegovu kuću,u kojoj sam srdačno primana, obitelj koja se brine o naslijeđu, atmosferu topline, koja nije iščezla njegovim odlaskom. Naprotiv, svaki nas detalj vraća i podsjeća, na lijepa vremena, kad smo imali njegovu podršku i zagovor u korist zavičaja, i kad smo velike projekte planirali i izvodili, bez barnumske reklame, uzdajući se “u se i u svoje kljuse”, kako to Podravci čine od pamtivjeka.

Bila je velika povlastica poznavati Ivana Večenaja, i danas, s ove distance prema svom životu i mladosti, vidim koliko mi je za vlastito duhovno odrastanje značilo naše prijateljstvo. Šaljem mu ljubav, poštovanje i pozdrav na drugu stranu oblaka!

14. svibnja 2020.