Eno prošlo deset godina i malo više dana. Te subote 15. svibnja u nečemu što se već zvalo megastore predstavljena je knjiga ‘Ljepši kraj’ Bekima Sejranovića.

Taj ljepooki mladac onomad je sjajno opisao svoje dane i noći ilegale u Rijeci, za ratnih devedesetih.

Bilo mi je malo žao što je grad povremeno bio bezdušan prema njemu. Katkad i onako kako ga je onomad opisivala Daša Drndić. Onako žao, kao što biva onima koji pomisle da gradovi imaju dušu, pa se ta negdje zametne, skloni u vrijeme nevolje i belaja.

Gradovi su tek nakupine zgrada, ulica, parkova i nasada. Bez ljudi, gradova nema.

U tom sam gradu živio sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. I danas, radi onih koji u tom gradu i dalje jesu, već od časa kad se s ceste kojom silazimo ukaže Rijeka, osjetim onaj drhtaj kao da stižem u rodni grad.

Naravno, nisam u Rijeci rođen, kao ni Bekim, ali tako je, tako to bude, jer naših stvarnih rodnih gradova više nema.

One večeri, te subote 15. svibnja 2010, godine, pričali smo. Tko će se danas toga sjećati, ostalo je nekoliko fotografija.

Pretpostavljam kako ćemo digitalnom r.i.p. mantrom nastaviti blebetanje na svim dostupnim mrežama, možda i ostavljati rečenice sućuti.

Na kraju, čini se da smo ahbabi kod onog Šećerbega na fejsbuku koji određuje maksimum od pet hiljada frendova. Bekim je taj broj skoro dosegnuo i što sad preostaje rečenome Zuckerbergu.

Jer Bekim, taj alas, vodoplovac, ode niz rijeku. Mi, još neko vrijeme, ostadosmo na ovoj obali.