Dio članova bosanskohercegovačkog PEN-a zatražio je otkazivanje mise za „blajburške žrtve” u sarajevskoj katedrali. Učinili su to veoma kratkim pismom, u jednom odlomku sastavljenom od tri rečenice: “Mi, doljepotpisani članovi i članice P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini, povodom evropskog Dana pobjede nad fašizmom, potvrđujemo svoju odanost antifašističkim vrijednostima slobode, jednakosti i tolerancije među ljudima, koje su istovremeno i vrijednosti koje zagovara Povelja Međunarodnog P.E.N.-a. Zbog toga smatramo da je ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju. Antifašistička pozicija koju zastupamo je bolja i humanija strana povijesti, i u to ime, iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina, zahtijevamo da se planirana misa otkaže.”

Uskoro potom objavljeno je da zbog tog Pisma četvorica pisaca, također članova PEN-a BiH, istupaju iz društva. Književnici Ivica Đikić, Željko Ivanković, Miljenko Jergović te Ivan Lovrenović.

U ovakvom obraćanju, u otvorenim pismima kakvo je ovo koje je potpisalo 42 članova PEN-a BiH, obično i nema prostora za nijansiranje, nije to prigoda za raspru historičarsku, pravnu, književno filozofsku, stoga često mogu ispasti nezgrapna, manjkava, mogu zbog toga biti krivo tumačena. Međutim, u konkretnom pismu, u onome što u njemu čitamo, ništa nije pogrešno rečeno. Moguće da se razlog prigovora i napuštanja organizacije nalazi u neizrečenom, no to je polje spekulacije i, sudeći po reakcijama u ostavkama, zapravo i dalje ne znamo što je sporno.

Što dakle Pismu zamjeraju četiri pisca? Što je izazvalo tako krupnu, javnu reakciju kao što je istupanje? To je zapravo ostalo nejasno, tek čitamo da “ne nalazim svjetonazorske, kulturne ni identitetske veze između P.E.N. centra u BiH…” (Jergović). Pozivanje na sve te pojmove, osobito na identitetske veze, na žalost ne otvara nikakvu mogućnost razumijevanju u čemu bi bio problem, jer im je, naime, teško naći ikakvu poveznicu, uporište u onom i s onim što je tamo napisano. Nije valjda u pitanju svjetonazorsko neslaganje s antifašizmom, koji je polazište Pisma. Lovrenović pak misli kako je povijest nemoguće, osim ideološki omeđeno, razvrstati na njezinu bolju i goru, humaniju i nehumaniju stranu. Ako misli na gledanje povijesti s neke astralne visine i bezinteresne distance, možda je u pravu, ali odnos spram nekih konkretnih akcija i njihovih nosilaca u društvu koje još osjeća njihove posljedice i te kako je umjestan i opravdan. Pa i dijeljenje na bolje i gore, humanije i nehumanije. Ideologije su, uostalom, u jednom smislu i integralan dio povijesnih zbivanja, civilizacijski gledano kroz sva ljudska društva. One su skupovi uvjerenja, sistemi ideja određenih društvenih grupa, te se, naravno, između sebe razlikuju, po svojim humanim ili nehumanim idejama, po progresivnosti ili konzervativnosti, retrogradnosti itsl. Kako su pisci k tome također i politička i moralna bića (naravno, s mogućnošću da izaberu biti politički idioti), te u najboljem smislu prizemna, i nisu emanacija svjetskog duha, i oni se prema ideologijama određuju. Jer što bi, da nije tako, svojedobno radili Tucholsky, Seghers, Brecht, Böll… dug je niz…, da li bi s gnušanjem (kao eto pisci, neodređene ili čak nadređene političke i ideološke kakvoće) odbili da se umiješaju u društvena zbivanja, u prostor prizemne, veoma uskomešane ideologije?, ili bi se jednoj od njih, obzirom na njezin noseći set ideja, priklonili i tako se suprotstavili onoj nasuprot?, odnosno, onoj koju bi s moralnim, etičkim, političkim, kulturnim, svjetonazorskim gnušanjem, pomoću pera i šrajbmašine, odbili. Đikić pak “ne može pristati na to da se pod okriljem P.E.N. centra jednoj vrlo kompleksnoj i delikatnoj temi kakva je Bleiburg pristupa jednodimenzionalno, kategorično i parolaški ostrašćeno”. Rečeno je, o nužnom sažimanju takvog protestnog obraćanja koje, usprkos tome, nije ništa iskrivilo ili falsificiralo, o čemu se još i može (pa čak je i dobro, trebalo bi, ali u nekom prikladnijem obliku) razgovarati, ali odakle se iz tog kratkog teksta izvodi „parolašku ostrašćenost”, trebalo bi tek elaborirati. Ivanković je od svih najkriptičniji, pa samo kaže kako “je pismo dijela članova PEN-a BiH nedostojno te organizacije”. Još poručuje da ne želi dizati tenzije, i potpiše javnu, nimalo tihu i prilično tenzičnu, indigniranu ostavku.

Čitatelju/ici koji/a ne poznaje eventualne odnose, kontekst, ako ga ima takvog koji bi određivao postupke za koje ne znamo razloge, neshvatljiv je nerazmjer žestine reakcije (baraže krupnim ideološkim pojmovima, uvrijeđenošću, zgranutošću itsl.), i samog Pisma, osobito je zagonetno na što se, od te tri rečenice (ili sve tri) reakcija pisaca uopće odnosi.

Budući da se ipak zna što je glavni povod sadržan u Pismu, koji je polučio tako žestoku reakciju, a taj spada u omiljene teme iz rubrike „ustaše i partizani”, dakle, tema je Bleiburg, treba se makar kratko osvrnuti i na to jer moguće je da je, sad nagađamo, tu problem. Ovdje tek kratko, kao skica za razumijevanje samog događanja na Bleiburgu i nakon njega i tome posvećene sarajevske mise.

Biskup Puljić, koji je vodio misu, reći će, naravno, da je ona u spomen svim nevinim žrtvama poginulim na Bleiburgu i nakon njega, no time je stvar zakrivena samo još dodatnom nejasnoćom. U moru uniformi koje su se stjecajem ratnih okolnosti tamo zatekle, u masi u kojoj je, nažalost, bilo i maloljetnih osoba, također i značajan broj civila, najveći dio ipak otpada na one koji niti su bili maloljetni, niti civili. Za neke unutar te grupe, vrlo vjerojatno za mnoge, može se pretpostaviti da su tijekom rata vođenog četiri godine sudjelovali u okupacijskom teroru, pa i osobno okrvavili ruke. Treba odmah reći da i ti, koji sasvim sigurno nisu nevini, nisu smjeli biti pobijeni bez suda, pa čak i bez elementarnog evidentiranja. Njihovo stradanje dakle jest rezultat zločinačkog čina. To nije sporno. Budući, naime, da se oduzimanje tuđeg života ne može nikako opravdati, nevini su svi koji su ubijeni – samo u tom smislu. Trik koji izvode svi koji su zainteresirani za određene poretke, pokrete, organizacije… sastoji se u tome da se ubijene komemorira kao nevine žrtve ali se prešućuje da – premda stvarno nevini pred smrću – nisu svi ubijeni bili nevini u onome što su u životu činili.

Treba se nadalje prisjetiti koje su to/čije vojske tamo bile, i za koju su se i kakvu ideologiju prethodnih četiri godine sustavno borile i vršile zločine, i to veoma velikim djelom zločine nad civilnim stanovništvom. Bile su fašističke, ni to nije sporno, a fašizam je pored ostaloga i ideologija; rasistička, totalitarna, genocidna, u svojoj ideološkoj osnovi duboko nehumana. Pobijeni nakon Bleiburga nisu žrtve rata nošenog najmračnijom ideologijom fašizma već stradalnici neposrednog poraća, no rat je u ovim krajevima potrajao malo duže. Ovo ne umanjuje zločin proveden nad njima, ali nudi nužnu distinkciju između ratne (sustavne) žrtve i stradalnika (tijekom osvetničkih akcija i akcija za učvršćivanje vlasti pobjednika). Ili, drugim riječima, pobijeni od fašističkih vojski tijekom rata, žrtve su fašista stradalih nakon rata. Prvi su tijekom rata žrtvovani u ime ideologije a da nisu nužno pripadali oružanim formacijama u službi neke druge ideologije, međutim, bili su druge vjere ili etniciteta i pri tom nisu imali ni izbora ni izlaza, to ih je kvalificiralo za smrt i to ih ujedno čini nevinim žrtvama. Drugi su stradali nakon rata u osvetničkom pohodu, najvećim dijelom kao pripadnici oružanih formacija koje jesu provodile rasne zakone, etnička čišćenja itsl., i to, na žalost, poznatim metodama. Već je rećeno da su pred smrću, kao i svi uopće, i oni nevini. Ali ako se time htjelo potiho sugerirati da su bili nevini i u životu, pa je misa za “nevine” žrtve ujedno i ekskulpacija onih koji su činili zločine pod okupacijom, to je nešto drugo. Biskup će Puljić dakle, zakrivši kompleksnu situaciju vapajem nad “svim nevinim žrtvama na Bleiburgu”, u stvari manipulirati stradalnicima, poslužit će se njima kao pokrivačem ispod kojeg će se naći i oni drugi, nimalo nevini, i s njima i fašistička ideologija čiji su bili naoružani predstavnici. Time će jednostavno u diskurs komemoracije „svih žrtava” prošvercati i fašizam. Jer rekosmo, tamo, na Bleiburgu, bili su (i to ogromna većina) vojnici koji su itekako pripadali fašističkim formacijama i u njihovo ime sustavno činili zločine.

U društvu (ne samo hrvatskom) već je dugo na djelu nastojanje da se fašizam rehabilitira, a sve počinje njegovom relativizacijom, pa pomalo, korak po korak, uvođenjem simbola, izjednačavanjem svih žrtava i stradalnika… Jer u smrti smo doista svi isti, ali za života, stvarnost je bilo nešto posve drugo, za života su se činile različite stvari. Neki su bili zločinci, a neki žrtve. Tu metodu izjednačavanja, brisanja razgraničenja zločinaca i žrtve, uostalom, nije izmislio i prvi put eto u Sarajevu upotrebio biskup Puljić, radi se to već veoma dugo i sustavno, primjerice nacistički pozdrav objašnjen “mjerenjem kukuruza”, postavljanjem ploča s, odjednom benignim, pozdravom ZDS, jer se njime služio HOS, i tome slično. Sve je to u osnovi u domeni igre skrivača, podmigivanja ‘nisam rekao što sam rekao, a istovremeno svi razumiju da sam rekao…, što nisam rekao’.

Moglo bi se o ovome i nastaviti, no protest protiv mise iskazan u Pismu, u koju su prošvercani i fašisti, nije esej niti znanstveni rad da bi elaborirao premnoge nijanse. Tekstovi protesta su uvijek stoga lapidarni, ne trpe gomilanja. Napokon, u njegovu sadržaju nema ničeg politički, ideološki, moralno, etički, pogrešno napisanog.

Razlozima, koje četiri pisca navode kao osnovu za ostavku, u samom se Pismu jednostavno ne vidi uporište. U svakom slučaju, bilo bi veoma korisno, i to ne samo za književnu scenu, već i šire društvenu, umjesto moralne indignacije, osobne i identitetske uvrijeđenosti i još ponešto uopćenih, tako rekuć o predlošku neovisnih, slobodnolebdećih rečenica, a da ni ne znamo što nam točno žele saopćiti, iskoristiti Pismo dijela članova PEN-a BiH kao povod pa jednostavno započeti već odavno neophodan razgovor.