U

U nedavnom Facebooks statusu napisao sam da je ono što se plasira u javnosti kao svojevrsna osuvremenjena „ustaška istina“ u nekim pojedinostima točno, ali uglavnom i u suštini izmišljotina i laž. Nekima je moja izjava mogla zazvučati pretjerana, neutemeljena, čak i gruba. Blago njima! Da ih ne bi suviše maltretirao, argumentirati ću svoju tvrdnju samo jednim primjerom.

U posljednjem tekstu Zvonimira Despota u „Večernjem listu“ (18. svibnja 2020.), pod naslovom „Zar o neospornom zločinu u Bleiburgu moramo ponovo raspravljati“, autor započinje tvrdnjom da je prije trideset godina jugoslavensku javnost šokirala knjiga „Bleiburg – otvoreni dossier“. Prema najavi na samoj knjizi, koju Despot nekritički prisvaja, knjiga „skida tabu s tragičnih događaja“. Despot se zgraža da je trebalo proći 45 godina od tragičnih događaja, da je trebao pasti komunistički režim, da se javno progovori o temi koja je u Titovom režimu bila tabu nad tabuima. Kaže da se u Jugoslaviji o tome javno nije smjelo govoriti, nije se smjelo istraživati, da je onaj koji bi i pomislio na takvo što imao glavu na panju! Čak se i u obiteljima žrtava s bleiburškog polja do 1990. o tome šutjelo. Sve to bila je za Despota „najčuvanija tajna Titova režima“. Despot se pita, zgraža i osuđuje zašto se o svemu tome šutjelo, zašto su bleiburška zbivanja bila tabu tema. Doduše, malo si skače u usta iznoseći da je Darko Bekić već 1989. „kao prvi autor u tadašnjoj Jugoslaviji“ uspio objaviti stručni članak o „slučaju Bleiburg“ u Časopisu za suvremenu povijest, ali ga to odviše ne zabrinjava.

Da ne idem daleko u dokazivanju da je posrijedi samo galimatijas fantazmagorija i izmišljotina došetat ću metar i pol od pisaćeg stola do stalaže s povijesnim knjigama. Ondje se nalazi knjiga Milana Baste „Rat je završio 7 dana kasnije“, 446 stranica u izdanju zagrebačkog izdavačkog poduzeća „Globus“ 1976. godine. Tomislav Pušek, direktor „Globusa“ pričao mi je kasnije da je knjiga bila veliki izdavački uspjeh, da su je odmah tiskali i za tadašnja mjerila u velikoj nakladi, te da su rasprodali i nekoliko naknadnih izdanja.

Ako se sagnem do najdonjeg reda stalaže, ondje je veliki fotoalbum „Slavonija u borbi“, debela knjižurina od pola metra širine. Podnaslov objašnjava o kakvom je izdanju riječ: „Album fotografija iz narodnooslobodilačkog rata 1941-1945“. Bilješka na kraju knjige/albuma kaže da je tiskanje završeno u desetom mjesecu 1952. godine u pet tisuća (5.000) primjeraka.

Tekstovi pod fotografijama na završnim stranicama albuma su prilično nedvosmisleni:
– Zarobljeni ustaše kod Bleiburga na granici Slovenje i Austrije
– Zarobljeni Nijemci, ustaše četnici, domobrani i ostali sakupljeni u Mariboru odakle su otpremljeni u sabirne logore
– Zarobljeni domobrani
– XII proleterska brigada sprovodi kroz Maribor kolonu zarobljenika koji su zarobljeni kod Dravograda
– Kolona Nijemaca zarobljenih kod Dravograda
– Kolona zarobljenih Nijemaca i ustaša prolazi kroz Maribor
– Kolona zarobljenika prolazi kroz Sloveniju
– Kolona zarobljenih Nijemaca, ustaša, domobrana, četnika i ostalih
– Zarobljeni Vlasovci iz sastava njemačkih formacija
– Zarobljeni njemački vojnici u Osijeku
– Prolaz njemačkih vojnika kroz Osijek u zarobljeničke logore
– Deseci hiljada zarobljenih Nijemaca, ustaša, četnika, domobrana i drugih na putu u zarobljeničke logore kroz oslobođeni Osijek.
…i tako dalje.

Danas zanimljivo, na nekoliko desetaka fotografija s raznih lokacija i različitih prigoda od kojih svaka prikazuje velik broj, ponegdje i stotinjak likova, među zarobljenicima nije moguće razaznati nijednu ženu, dijete, starca ili civila.

Godine 1952. nisu još postojali televizija i Internet, knjiga tiskana u pet tisuća primjeraka bila je sve drugo nego „najčuvanija tajna“. Svaka čast Darku Bekiću, ali ipak nije bio prvi koji je u Jugoslaviji objavio članak o Bleiburgu: prije njega bio je niz onih koji su objavili knjige, spominjali ta zbivanja u knjigama na druge teme, spominjali u raznim tekstovima. I ne, nikome od njih zbog toga nije završila glava na panju. Ono za što Despot danas tvrdi da je u Jugoslaviji bila tabu-tema obrađivalo se u knjigama koje su tiskane u tisućama primjeraka. Doduše, u njima se o smrtno stradalim neprijateljima u završnim ratnim okršajima i zarobljenima ne govori kao o „hrvatskoj vojsci“ nego se nazivaju „Nijemci, ustaše, četnici i drugi“, za tadašnje autore oni nisu bili „hrvatski vitezovi“ ni „nevine žrtve“ nego „izdajnici“, „kolaboracionisti“, „suradnici okupatora“ i slično.

Treba imati na umu da je istina nekim ljudima nepodnošljiva. Boli, vrijeđa… Iluzorno je pokušavati im išta dokazati. Bilo kakva pomirenje s njima je nemoguće jer se ne mogu ni sami sa sobom pomiriti.

Click to access milan-basta_rat-je-zavrc5a1io-sedam-dana-kasnije.pdf