Do maloprije sunce je sjalo, u košanici crtajuć šare.
Bršljan je pružao prste po hrastu u grču ljubavničkom.
I mali anđeo ukraj je staze sakrio švelji srebrne škare,
Milujuć šumske cvjetiće skrite ručicom zaštitničkom.

Potom se s brijega sručila glazba, vika i zvrjanje stroja.
To preobilje tuđeg prisustva i sverazorni nemir.
Kao da zbraja gdje fali miris, hlap ili tražena boja,
On zaokruži putanju dugu kroz mali vrtni svemir.

A onda nagli se prolomi pljusak, razbaca gnijezda svitak.
Svu čaroliju nam prekine, šaradu sjene i svjetla.
Vidokrug postade koritu nalik, crvotočan i plitak;
On bješe nemiran, brižan, mokar, ljut na drvena pijetla.

Vidim ga gdje se žustro peruša, sjedajući na krijestu:
Čini se da mu nikada nisam u duhu bila bliže.
Zavjesom skrivam lice i ruku, tajim napadnu gestu.
I kosooko motrim kosa, k’o Kinez zdjelicu riže.

31. svibnja 2020., Flora Green