Bilo je to nekad, ne danas. Bilo je to nekad, za nas moderne ljude davno, pa nam se čini kao da niti bilo nije. I, kako vrijeme teče, tako nam to sve više izgleda nejasno, zatamnjeno. Razbacani kameni ostaci, komadići papirusa, u prašumu zarasle ruševine, mnoge gravire i djelomice sačuvani kipovi ostaci su nekog prohujala svijeta koji često gledamo, ali slabo razumijemo. Mnogo je tih nijemih svjedoka čudne sudbine: kao da ih je vrijeme mudrih iznevjerilo pa sad poput starih okamina u tihoj samoći samuju. Čudno zvuči, ali nekad su bili živi i mudri koji su u sve to unosili svoju nutrinu: “U Perzijanaca tako bijahu magi, u Babilonaca i Asiraca Kaldejci, a u Hindusa gimnosofisti; u Kelta i Gala ljudi koji nazvani bijahu – Druidi ili Sveti. Tako je, kažu, govorio Aristotel u djelu Magik i Sotion u dvadeset trećoj knjizi djela Slijed filozofa. Po njima je Moh bio Feničanin, Zalmoksis – Tračanin, a Atlas – Libijac. Egipćani kažu da je od Nila kao dijete rođen bio Hefest, da je od njega počela filozofija, čiji su glavni tumači bili posvećenici i proroci. Od Hefesta do Aleksandra Makedonskog proteklo bijaše 48 tisuća i 863 godine… Od vremena maga, koje započinje Perzijanac Zoroaster, do pada Troje prošlo je 5000 godina, kako govori platoničar Hermodor u djelu O matematici. Ksantos Liđanin kaže da je od Zoroastra do Kserksova pohoda prošlo 6000 godina, te da je nakon toga uslijedio dugi niz mnogih magova, kao što su Ostanas, Astrampsihos, Gobrias i Pazatas, sve do Aleksandrova osvajanja Perzije…” Tako piše Diogen Laertije u svom najpoznatijem djelu Životi i misli istaknutih filozofa.

Ali, danas više tako nije: mudri i mudrost – kome to treba u brzoj i neprestanoj borbi za preživljavanje? Kome to treba u nizu mnogih ispraznih i beznačajnih kobi na koje je izgleda današnji čovjek u osamljenoj dokolici osuđen. U tom stampedu upravo smiješno zvuči riječ mudrost. Kakva je to nepoznata i izumrla životinja o kojoj pričaju mnoge stare knjige? Mudri su, kaže se, poučavali ljude o življenju i umiranju. Jer, tvrdili su, samim time što se čovjek rodi ne znači da zna živjeti, a još manje umrijeti. A čovjek je veliko čudo: tako tvrde mnogi hermetički spisi. Čovjek je nevjerojatan spoj mnogih stvari, tjelesnih i netjelesnih, uzvišenih i niskih, blistavih i tamnih.. Nije samo duh, nije samo tijelo. Čudno biće koje luta između vlastitih oprečnosti, između uma i bezumlja. I zato mu treba mudrost, zato mu treba i tijelo i duša i duh. Hermetici su tvrdili da je čovjek stvoren “… da bi spoznavao božanska djela… da bi vladao svime ispod neba … da bi spoznao božju moć… da bi otkrio umijeće proizvođenja svega dobrog”. Premda živi u svijetu tvari i stvari, ipak mu nije suđeno da u tome svijetu ostane. Zato ovo čudnovato biće u jazu između svjetova zaista treba mudrost i spoznaju, ne kao neki dokon ures, već kao lijek od bolesti lošeg življenja. Ali, ne mora biti tako. Ovo dvojako biće ne mora samo gledati u nebeske visine, ono se može vrlo lako spustiti u zemaljske tmine. A tada se dokida kvalitativna razlika između čovjeka i zvijeri. Tada se napušta vrijeme mudrih i vrijeme izuzetnih mogućnosti ljudskih u kojemu “čovjek se uzdiže do samog neba, mjeri ga i zna što je na nebu gore, što dolje, i sve ostalo uči s točnošću, i najvećeg li čuda, čak ne mora napustiti zemlju da bi se našao ondje gore, tako se daleko proteže njegova moć. Treba se stoga odvažiti i reći da je zemaljski čovjek smrtni bog, a nebeski bog besmrtni čovjek.” I još i više kaže dalje Asklepije: “Čovjek nije niže biće zato što je djelomično smrtan, naprotiv, on je obogaćen smrtnošću, jer je tako sastavljen sposobniji i djelotvorniji u ostvarenju određene svrhe.”

Danas, više nije tako. Vremenom se nešto promijenilo: promijenio se život, izgubio je svoje metafizičko značenje, izgubila se ona plodonosna zasićenost bitkom koji poput soli nasušne daje okuse hrani… Sve one “velike priče” koje su u svojoj dubini i veličini na svjetlo dana izvlačile ono bitno ustupile su svoje mjesto “malim pričama”, najčešće običnim i ispraznim dogodovštinama profanog tijeka stvari. U zaglušujućoj buci prolaznosti kao da i ne postoji ništa drugo osim proizvoda raznih vrsta i njihovih proizvođača. Znamo da treba preživjeti. Ali, treba i živjeti. Znamo da vrijeme mudrih zvuči kao neka nestvarna bajka. Ali, možda upravo danas treba čuti njegov čudesan eho. Poslije mudraca, proroka i genija čini se da sve treba biti prilagođeno bezduhovnom ukusu potrošača. Ali, čovjek je oduvijek svoju bit nalazio u nečem višem od puko animalno ljudskog. Paradoksalno, suprotnosti se privlače pa bjelodana duhovna poremećenost suvremenog svijeta ipak pruža onome tko to hoće mogućnost i za drugačije viđenje. Zato i prizivamo vrijeme mudrih. Ne zato što smo nostalgični za prošlosti, već zato što nam u ovom kritičnom trenutku posvemašnje banalnosti i bezbitnosti nedostaje oštroumna antiteza. Jer, mudrost nije dijete vremena.