Od početka (uz pristanak predstavništava uključenih udruga) potpore kulturnjacima su se dodjeljivale putem natječaja, za razliku od svih drugih – radnika i radnica ove države. Svih 300.000 ili 400.000, koji su dobili potporu bez velike buke. Osim što buče sada, jer vide da mjere nisu dovoljne da zaustave rijeku propasti.

Jedino se o potporama u kulturi govori več dva mjeseca u kontekstu velike zasluge pregovora udruga i Ministarstva kulture zbog činjenice što su uopće dodijeljene. Od 14.000 kulturnjaka koliko ih u svojoj vlastitoj Strategiji navodi Minkult potporu je (upravo zbog Duvjeta natječaja) dobilo tek sedamsto i nešto samostalaca i sedamsto i nešto svih ostalih “zadrugara”. Dakle 1.500 od 14.000. Mrvu više od 10%.

Od početka sam (kao i brojni kolegice i kolege s kojima sam razgovarala) bila protiv takvog natječaja i pristanka na imovinski cenzus. Borili smo se, ali smo izgubili. Nadam se samo bitku, a ne rat. Na žalost za moge su i rat i bitka isto, kao i za druge koji su talentirani i vrijedni, a potpore nisu i neće dobiti. Sramota. Sramim se.