Zagreb je bio domaćin najveće retrospektive filmova snimljenih u socijalističkoj Jugoslaviji. Od 1. do 25. svibnja 2010. u kinima u najužem centru Zagrebu, u sklopu 3. Subversive film festivala, održana je retrospektiva „Jugoslavenski film 1955. – 1990.“ čiji je selektor bio Sergio Grmek Germani, poznati talijanski filmolog 

„Slobodan Perović je genijalan, Milan Jelić i kao „peškir“ i kao luzer je naprosto sjajan, Hipodrom i sam Beograd su uprkos svom crnilu i sivilu toliko životno snimljeni kao rijetko kada na yu-filmu, priča je pesimistična da teško može biti pesimističnija, likovi su nabrijani, čak ih – što se radnja  primiče kraju – to više prihvaćamo, pa i počinjemo razumijevati, dobro je to sve napisano i režirano, sve skupa drži vodu i jako je slojevito… ali ipak si malo ili puno previše pretjerao kada si „Vrane“ proglasio najboljim filmom snimljenim u jugoslavenskoj kinematografiji!“, prijateljski sam kazao Sergiu Grmeku Germaniju, uljuđenom tršćanskom intelektualcu i filmskom eruditu par excellence, nakon završetka prvog dana simpozija „Jugoslavenski filmski slučaj“.

„Da sam svoj tekst za katalog pisao mjesec dana ranije ili kasnije vjerojatno bih neki drugi film, možda „Sveti pesak“ Miroslava Antića ili „Čovjek iz hrastove šume“ Miće Popovića, proglasio najboljim jugoslavenskim filmom“, uzvratio mi je Germani i dodao:

„Ne znam koliko si svjestan, ali tvoja primjedba mi je zapravo kompliment. Potvrđuje da sam bio u pravu! Jer, to što sam „Vrane“ proglasio za najbolji film jugoslavenske socijalističke kinematografije je neka vrsta mog eksperimenta, mojeg tadašnjeg razmišljanja i promišljanja. Sama retrospektiva i samo vrednovanje je jedna vrsta igre, neka vrsta izazova, u koju želim uključiti – makar to bilo kao u ovom slučaju post festum – što više svojih kolega, kritičara i povjesničara filma. Da sam naprimjer proglasio  „Sakupljače perja“ najboljim filmom malo tko bi se na taj moj izbor i osvrnuo, a ja, evo, Petrovićev film nisam ni uvrstio u retrospektivu.“

Uistinu, selektor dosad najveće retrospektive filmova snimljenih u socijalističkoj Jugoslaviji od 1955. do 1990, dakle do godine koja je prethodila raspadu zemlje, a koja je prikazana kao centralna manifestacija 3. Subversive Film Festivala (čije se trajanje – očito simbolički – proteglo od 1. pa do 25. svibnja 2010. u Zagrebu), je pokazao ne samo da ima „nos“, nego i da zna kako da se dobro napravi takav jedan projekt.

Jer, osim „Vrana“, iza kojih stoji autorski tandem Ljubiša Kozomara i Gordan Mihić (od kojih Germani prvospomenutom stavlja aureolu „genijalca“, a kojeg se šira javnost eventualno sjeća kao prvog supruga glumice Dušice Žegarac), i ostali prikazani filmovi predstavljali su, među svemu ostalome, inicijalnu točku za brojne oficijelne, a još više neslužbene filmofilmske rasprave (s neminovnim dodatkom politike), pa i razmjene mišljenja.

Među posjetiteljima retrospektive (cijena ulaznice bila je simboličnih 10 kn) vidjeli smo dosta studentske populacije, ponekog filmaša mlađe, a puno više  filmaša starije generacije (onih iz tzv. srednje generacije je nekako bilo najmanje), a podosta je bilo posjetitelja-filmofila koji su unatrag trideset, četrdeset, pa i pedestak godina bili neposredni svjedoci punoće iliti „bolje prošlosti“ kinematografija s ovih prostora.

Čak je bilo i nečega što bi se kolokvijalno moglo nazvati nostalgičnog „filmskog glamoura“.

Takvo je, na primjer, bilo prikazivanje filma „Uzavreli grad“ Veljka Bulajića, kojoj su uz samog redatelja prisustvovali i s radošću se prisjetili zajedničkog rada od prije pola stoljeća oskarovac Branko Lustig i Ljubo Šikić. Dalo se primjetiti da su svo troje njih na projekciju stigli kao da se održava premijera! Elegantni, radosni i pomalo znatiželjni kako će gledatelji prihvatiti njihov film.

„S ovim filmom sam možda imao i najviše problema i nerazumijavanja od svih svojih filmova, ali kada ga danas opet vidim na velikom ekranu ne mogu ne biti zadovoljan, a još i više ponosan na ono što smo učinili. Evo, vidio si da je publika s pljekom ispratila film, a primijetio sam i da nitko za vrijeme projekcije nije izašao van. Film poput „Uzavrelog grada“ danas se kod nas više ni izbliza ne može snimiti!“, s određenom sjetom rekao mi je Bulajić, koji je još uvijek, vjerovali ili ne, ali redateljski aktivan, pa dogodine možemo očekivati u kinima njegov dugometražni dokumentarac na temu Vukovara.

Ili, primjer, filmofilmske rasprave: u nedjelju 8. svibnja kao treći film večeri na retrospektivi  prikazan je „Grad“ omnibus Kokana Rakonjca, Marka Babića i Žike Pavlovića iz 1963. godine (podsjetimo se, riječ je o jedinom službeno zabranjenom jugoslavenskom filmu u povijesti), sutradan je bio početak radnog tjedna, kiša je padala, a ispred dvorane kina „Tuškanac“ s kišobranima u rukama kolega-kritičar Nenad Polimac, Stipe Alfier urednik „Dnevnika“ na javnoj televiziji i jedan od najvećih kolekcionara yu-filmova, te dole potpisani autor ovih redaka skoro sat vremena pokušali smo dokučiti zašto je film uopće zabranjen!?

Da, „Grad“ je pesimističan, do-zla-boga crn, depresivan, bavi se otuđenošću, ali ništa više i ništa žešće nego recimo što je to slučaj s filmom „Buđenje pacova“, koji je pak imao koliko-toliko normalan kinematografski i filmski život.

Na kraju smo se nas trojica nekako uspjeli složiti da je zabrana „Grada“ vjerojatno posljedica one duhovne klime čije su ikone bili bosansko-hercegovački političari tipa Hamdije Pozderca, Milanka Renovice ili Branka Mikulića. Producent „Grada“ (filma koji je tu večer prvi put prikazan u Hrvatskoj) je, naime, bila sarajevska „Sutjeska“.

Inače, da bismo ilustrirali kulturološki i društveni značaj retrospektive jugoslavenske kinematografije u hrvatskoj metropoli (iza koje stoje Nikola Devčić i Dora Baras, odnosno udruga „Bijeli van“, kojima možemo samo čestitati na uspjeloj manifestaciji) prisjetimo se kako su se samo desetak godina prije filmovi „Rane“ Srđana Dragojevića u Zagrebu i Hrvatskoj prikazivale s titlovima (prijevodom), a da je „Bure baruta“ Gorana Paskaljevića igrao s etiketom „francuskog“ filma.

Ili da su se prve retrospektive Lordana Zafranovića i Rajka Grlića u samostalnoj državi organizirane u Puli, a ne u Zagrebu.

Bilo pa prošlo, jasno, led se skoro do kraja otopio, pa je zagrebačka publika imala tijekom tih dvadesetipet svibanjskih dana prilike vidjeti na velikom ekranu i s – uglavnom dobrih, pa i odličnih kopija – desetine i desetine celuloidnih bisera i uvjeriti se kako i zašto je jugoslavenski film – pogotovo u svom „zlatnom razdoblju“  šezdesetih godina – bio europski relevantan, a kinematografija je bila jedna od vodećih u svom istočnoeuropskom okruženju.

Dovoljno je, dakle, bilo pogledati „Čovek nije tica“ Dušana Makavejeva,  „Zasedu“ i „Buđenje pacova“ Živojina Pavlovića, „Deveti krug“ Franca Štiglica,  „X-25 javlja“ Františeka Čapa, „Sveti pesak“ Miroslava Antića (usput budi rečeno, mojoj 15-godišnjoj kćerci Tei ovaj je film apsolutno nespojiv s „Plavim čuperkom“, zbirkom pjesama koje potpisuje isti umjetnik), „Tri Ane“ Branka Bauera, „Čovek iz hrastove šume“ Miće Popovića, „Brezu“ Ante Babaje, „Tri“ Aleksandra Petrovića (briljantan film, kojeg svaki student režije treba gledati barem triput u akademskoj godini, upijati i razmišljati o pojedinim režijskim postupcima), „Prometeja s otoka Viševica“ Vatroslava Mimice, „Praznik“ Đorđa Kadijevića itd, itd. I to je to! Ništa više, ni ništa manje.

O tome je bilo riječi i na trodnevnom filmsko-teorijskom simpoziju „Jugoslavenski filmski slučaj“ na kome su uz domaće sineaste i kritičare (Veljko Bulajić, Hrvoje Turković, Krsto Papić, Edo Galić, Nenad Polimac, Jagoda Kaloper, Lordan Zafranović itd) sudjelovali kolege iz Beograda i Ljubljane: Đorđe Kadijević, Slobodan Šijan, Želimir Žilnik, Karpo Godina, Lazar Stojanović…

Oko mnogo čega su se složili, a među ostalima i da su uspjesi, odnosno kvalitete nekadašnjih filmova posljedica i uspostavljenje sinergije autorskih i glumačkih individualnosti iz različitih sredina, nekalkulantskih pristupa, pa i „dobre“ atmosfere na snimanjima.

I da je 1972. sa svojim ideološko-cenzurskim zahvatima kinematografiju koja je bila ravnopravna i češkoj, i mađarskoj, i poljskoj vratila unazad, a da tzv. češka škola nije mogla biti dovoljan nadomjestak svoj onoj sineastičkoj živosti iz desetljeća ranije.

Retrospektiva je sveukupno obuhvatila 74 naslova (bio je najavljen i 75 film – kontraverzni dugometražni dokumentarac „Teroristi“ Krste Škanate iz 1970. godine, ali Jugoslavenska kinoteka – prema Germaniju – nije htjela organizatorima ustupiti kopiju strahujući od reakcija – „Teroristi“ iz naslova su ekstremna hrvatska emigracija i njihova teroristička aktivnost 60-ih godina), a njezinu posebnu vrijednost nalazimo u činjenici da su osim mastermind naslova svoj prostor dobili i manje „razvikani“ filmovi i autori, što se pogotovo može kazati za one iz makedonske, crnogorske, kosovske ili slovenačke kinematografije.

Jasno je da se sintetska  povijest jugoslavenske kinematografije (ili jugoslavenskih kinematografija) ubuduće neće moći napisati, a da se preskoči ili minimalizira značaj filmova poput „Campo Mamula“ Velimira Stojanovića, „Sunčani krik“ Boštjana Hladnika,  „Tri koraka u prazno“ Voje Nanovića, „Čuvara magle“ Ise Quosje, „Udove Karoline Žasler“ Matjaža Klopčića ili „Crno seme“ Kirila Cenevskog, koje smo isto tako mogli vidjeti.

Naposlijetku, zagrebačka publika je mogla u okviru retrospektive vidjeti i dva manje poznata nacionalna klasika „Crne ptice“ Eduarda Galića i „Kuća na pijesku“ Ivana Martinca, radi se o njihovim debitantskim projektima, koja su stjecajem okolnosti dosad bila na margini.

Osobno uz svo razumijevanje i poštovanje prema Germanijevom izboru ne mogu a ne primijetiti da u svoju retrospektivu nije uvrstio niti jedno ostvarenje Žike Mitrovića (pola njegovih filmova zasigurno zavrijeđuju ocjene „vrlo dobar ili odličan“) ili Vladimira Pogačića, pa ni Zvonimira Berkovića, da Emir Kusturica nije predstavljen sa „Sjećaš li se, Dolly Bell“ itd, itd, ali takva kakva je – a apsolutno je bila nekonformistička – u najmanju ruku predstavlja izazov, pa i podsticaj za buduće selektore sličnih retrospektiva.

———–

Ad 1.) „Jugoslavenski filmski slučaj“ je i naslov knjige Ranka Munitića, koju je 1980. godine objavio „Marjan film“ iz Splita, u svojoj filmskoj biblioteci „Elipse“. Munitićevu knjigu kao urednici potpisuju Ivan Martinac i Svemir Pavić, a recenzenti su bili Branko Belan, Stevo Ostojić i Ante Peterlić.

Ad 2.) „Tri Ane“ su jedan od pet ili šest remek-djela Branka Bauera. Iz razloga što je film snimljen u makedonskoj produkciji, ne spada u korpus hrvatske kinematografije. Film je nastao 1959., između Bauerovih „Samo ljudi“ i „Martina u oblacima“. S obzirom na temu koju obrađuje, na njezinu slojevitost, na životnu mudrost koja se u filmu izriče gotovo nevjerojatno zvuči činjenica da ga je Bauer realizirao s nepunih četrdesetak godina života.

Ad 3.) Što omnibus „Tri“ Saše Petrovića više gledam, to sam bliži zaključku kako je to najbolje ostvarenje cjelokupne produkcije jugoslavenskog filma u doba socijalizma, ne samo srpskog!? Snimatelj „Tri“ je Kićo Pinter, a naslovnu rolu u sve tri priče igra Bata Živojinović.

Dakle, kada bih se trebao opredjeliti za samo jedan jedini naslov iz dugometražne i kratkometražne produkcije jugoslavenske socijalističke kinematografije moj izbor su „Tri“ i „Igra“ Dušana Vukotića. Zanimljivo je, ali i indikativno – oba filma su snimljena u prvoj polovici 60-ih godina XX stoljeća.

Ad 4.) Retrospektive, odnosno revije filmova Grlića i Zafranovića, hrvatskih redatelja koji su 90-ih godina svoju karijeru nastavili u inozemstvu, a ne u domovini, a osim toga nerijetko su bili etiketirani ili kao “protivnici” ili kao “neprijatelji” Hrvatske, u Puli nisu organizirane od strane pulskog festivala, što bi bilo logično. To je bila inicijativa Dijane Mlađenović, koja je kao privatna poduzetnica imala u zakupu pulska kina. Tada je prvi put u našoj zemlji prikazan kontraverzni dugometražni dokumentarac “Zalazak stoljeća (Testament L. Z.)” Lordana Zafranovića. Kasnije se gdja Mlađenović počela baviti producenstkim poslom.