“Teška i zbrkana pozadina baca sjenu s mjesta gdje stojimo u crnom i dubokom kaosu, a nasuprot te pozadine stoji svaki maleni znak reda i sabranosti, koji je načinio čovjek”. Tako je pisao Robert Frost, klasik američke književnosti, rođen 26. ožujka 1876. godine u San Franciscu. Tijekom književne karijere neprestance je hvaljen i slavljen, obasipan počastima. Moglo bi se, štoviše, ustvrditi kako ga niti jedan dokaz javne naklonosti nije mimoišao. Čitavih pola stoljeća, od četiri Pulitzerove nagrade između 1924.-1943., do nagrade Američke pjesničke akademije, te svih značajnijih medalja, povelja i priznanja, dostupnih jednom posvećeniku poezije.

Pa ipak, rijetko da je ijedna slavna ličnost toliko zazirala od publiciteta i nametljivog rovarenja po vlatitoj intimi. Poznati su Frostovi doslovni, gotovo dirljivo naivni pokušaji da pobjegne od svijeta okrenuta varljivom suncu slave. Tako se on sa još svježom diplomom Harvard Collegea već 1900. godine poduhvatio proizvodnje pilića na vlastitoj farmi u Derryju (New Hamshire), a nekoliko puta, u dužim razmacima između profesorskog posla i prestižnih službi, započinjao je poljodjelske poslove na zakupljenim imanjima od New Hamshirea do Floride.

Dakako, pjesnikovi su eskapistički poduhvati propadali jedan za drugim. Jedino pravo polje, pokazalo se, bila je njegova poezija. Tu je uspjevalo svako posijano zrno, svaka jednostvna, slušljiva i pamtljiva rima, sličica iznjedrena iz prirode, učinkovita metafora, u čiju je moć Frost neupitno vjerovao, ustvrdivši: “ Ono na što želim ukazati jest da sve dok nisi “kod kuće” u metafori, dok nemaš u njoj solidno pjesničko obrazovanje, nigdje zapravo nisi siguran. Jer se ne snalaziš u s figurativnim vrijednostima: ne znaš gdje je slabost i snaga metafore”. Pored metafore, Frost je predano njegovao ritam, polazeći od jednostavne i potvrđene činjenice da je “uho jedini pravi pisac i jedini pravi čitatelj”. Njegove tečne, kao isklesane strofe, i danas su ogledni primjerci metričke discipline. Zgrada njegove poezije počiva na takvim ručno rađenim, solidno pečenim opekama, koje će odoljeti svakom propuhu moderniteta, svim potresima i strujanjima na poetičkom tlu.

Ovjenčani i u čitateljskim srcima ustoličeni pjesnik nije se posebice uzbuđivao poradi cvjetanja “intelektualne akrobatike”. Imao je jedan trezveni odgovor: “Kada se čovjek poduhvati razaranja formi, ritmova i mjere, tada ga ne zanima da vam dade poeziju. On želi samo predstavljati, željan je pokazati vam svoje trikove. Postići će učinak, što nitko ne može poreći, samo što se tu ne radi o harmoničnom učinku”. I stvarno, kao što se najbolje vino i najdragocjenije ulje od početka civilizacije do danas sačuvalo u jednostavnom i genijalnom obliku amfora, i Frostov se Pjesnički jezik, sačinjen od JEDNOSTAVNIH RIJEČI KOJE SE DOBRO SKLADAJU, ponajbolje prilagodio strogoj školničkoj metrici. Jednostavnost, harmonija, dražest: oko ta tri načela sabire se sva pjesnička građa, koju je prikupio u fizičkom i duhovnom okružju.

U Frosta nema želje za fulminantnim bljeskom: on mu pretpostavlja skrovito svjetlucanje. Umjesto vatrometa i neoskih znakova nad velegradskim nebom, svrnut će nam pozornost na krijesnicu i rosu, glogov grm u cvatu, koraljušu u šumskoj sjeni; na “zeleno zlato Prirode”, što se rasipa i nestaje pred našim ravnodušnim očima i otupjelim čulima industrijskih robova. Ovaj sljedbenik Swesenborga uvijek se iznova vraćao izvoru poezije i filozofije života, govoreći da “U nama priroda dosiže svoj savršeni oblik i kroz nas nadmašuje samu sebe”. Tu, u prirodi, osjećao se sigurnim, imajući svoje “dane šutnje” kad ne bi progovorio jednu jedincatu riječ, te dane posvećene fizičkom radu, izravnom kontaktu sa zemljom-hraniteljicom.

Ne bismo mogli zaboraviti još jedan važan odsječak njegova života: poučavanje. Frost je bio školnik, koji je najveći dio života proveo na Amherst Collegeu, podučavajući književnost i kreativno pisanje. Bio je opušten, srdačan, jednostavan učitelj, koji je smatrao svojim zadatkom da “studente nauči misliti”. Osnovni razlog školovanja, običavao je govoriti, jest da se za čitav život “stvori utisak kako postoji i knjiška strana svega pojavnoga”. Imao je, u cjelini, jednu didaktičku metodu: poučavanje putem poezije i metafore. Cilj poučavanja pak, definirao je ovako: “ POEZIJA NAS MORA POUČITI ZANOSU”. Govorio je svojim studentima o demokraciji, koja znači “preuzimanje svih mogućih rizika; sukoba mišljenja, sukoba osobnosti, ekscentričnosti”, nadodajući k tome: “Mi smo Atenjani, Usuđujući se da budemo ljudi svih mogućih vrsta” Također, krajnje neortodoksno, tvrdio je da su svi oblici vjere izvan religije – samopouzdanje, vjera u ljubav i umjetnost, vjera u naciju, zapravo oblici ljubavi prema Bogu.

Nije volio ukalupljeni sustav ocjena i usredotočenost na takve formalne rezultate. Umjesto testova i udžbeničkih pitanja, svojim bi studentima ljubazno rekao: “Pričajte nešto. Iznenadite me”. Prave ocjene na visokim školama, po njegovoj prosudbi, trebale bi se dobivati samo za ukus i moć stvaranja osobnih sudova i zaključaka. Žalio se na ljude s diplomama, koji kako reče “ne znaju pouzdano što bi im se moglo svidjeti u knjižnicama i galerijama. Ne umiju ocjeniti neko izdanje, kad im se nađe pri ruci. Ne znaju prosuditi političku kampanju, niti znaju gdje su prevareni pomoću metafore, analogije, parabole”. Bio je dalekovidan čovjek. Svi ti sudovi stoje i jedno stoljeće nakon njegove smrti.

Robert Frost, najomiljeniji američki pjesnik 20. stoljeća, izgradio je cjelovit pjesnički i filozofski sustav, koji vrijedi i za modernog čitatelja. Potvrdio je osobnu paradigmu da je “Pisanje pjesama stvaranje privremenih utočišta protiv konfuzije”. Sunčani, iscjeljujući mir njegovih pjesama, doživljavamo kao dar za prijemčivu dušu. One su naprosto divne, bezvremene i svijetu nasušno potrebne.