Jedno od tumačenja religije vezuje ju uz razdvajanje duhovnog i profanog u doba agrikulture: “Religija biva odsad novim načinom na koji čovjek stupa u vezu s duhovnošću zemlje: on je razlikuje, dijeli od sebe, udaljuje ju od profanoga, i ponovno je traži na svetom mjestu u koje ju je zatvorio.” (E. Jünger, “O kraju povijesnog razdoblja”)

Bilo da nastaje uslijed odvajanja svetosti, duhovnosti i čudesnosti u zasebnu sferu života, dijeljenjem duhovnog od materijalnog, slijedom “kognitivne revolucije”, iz potrebe osmišljavanja svijeta i/li efikasnog uređenja društva, iz straha od smrti, iz čežnje za sretnim životom i sl., religija kreira paralelnu zbiljnost – onu koja čovjeku daje osjećaj sigurnosti, smisla i svrhe postojanja, povezanosti s izvorom svijeta i života i s drugim bićima, kao i nadu u besmrtnost.

Zbiljnost oblikovana religijskom vizijom nadograđuje profani svijet nadodajući bićima, pojavama i odnosima u njemu značenja, svojstva, vrline/mane i moći koje inače nemaju. Tako u kršćanstvu patnja nije samo emocionalno stanje nego žrtva kojom čovjek otkriva “životni smisao i nadsmisao”, “put do Boga”, siromaštvo je odlika “blagoslovljenih” koji se ne vezuju uz materijalno i ulaznica za “kraljevstvo nebesko”, vanbračni seks nije samo spolni odnos nego je grijeh, život na Zemlji nije nastao uslijed Velikog praska i evolucije, nego Božjom kreacijom, itd.

Zato su religijama imanentne uzajamna isključivost, netrpeljivost prema drugim “zbiljnostima”, i težnja za vladanjem, a da bi svijet ustrojile prema svojim, “jedino pravim” vrijednostima i normama. Velike su religije kroz povijest, osobito u srednjem vijeku, kao državne religije u pojedinim dijelovima svijeta uspjele ostvariti političku dominaciju. Kako se s građanskom revolucijom u sekularnim društvima rastaju od državne vlasti i sele u sferu privatnosti, a s industrijskom revolucijom njihova znanja i istine ustupaju vodeće mjesto znanostima, svojstvena im vlastoljubivost i isključivost poprimaju drugačije oblike manifestiranja.

Na primjer, u novije doba djelovanje Katoličke Crkve – osim izravnog infiltriranja u ekonomiju, politiku, obrazovanje, obiteljske odnose itd. – obilježavaju dva višestruko značajna trenda. Jedan je prešutna “kooperacija” s potrošačkim kapitalizmom koja se ne očituje samo u funkcioniranju Crkve kao divovske korporacije i partnera (“s posebnim pravima”) mnogih trustova i banaka nego i u korištenju glavnih crkvenih svetkovina za omasovljenje konzumerizma. Tako se 4-nedjeljno vjersko iščekivanje Isusova došašća transformira u višemjesečnu tržišnu utrku za što impresivnijim vašarskim blještavilom popularnog “Adventa” i što obimnijom ponudom/prodajom jela, pića i turističkih postelja, dok marketinško-oglašivačka mašinerija intenzivno poziva na Bogom (jer “Božić” je deminutiv od “Bog”, tj. mali Bog) ili uskrslim Isusom blagoslovljena “atraktivna” putovanja i odmore, trgovačke “akcije”, igre na sreću itd.

Tom sinergijom religijskog imaginarija i produkcije imaginarija potrošačke želje profitiraju i kapital – masovnom prodajom “željene” robe i usluga, i Crkva – besplatnom promidžbom, kako religije same tako i religijskih brendova. Zato vjerojatno i nema “svetih” prigovora što se pritom banalizira i profanira smisao religijskih vrijednosti i svetkovina a Božje ime spominje (ako ne “uzalud”) sasvim neprimjereno, odnosno što se oskvrnjuje svetost sublimirana u religiji.

Drugi sve prisutniji trend je suradnja religije i nacionalizma. Uz njegovanje ideala čistokrvno “naših” i “našega” i odbojnosti, mržnje prema “njima” i “njihovom”, neizostavan dio nacionalizma čine nacionalne mitologije koje stvarna povijesna događanja pretvaraju u maštovite junačke priče, a ove se putem medijskih, obrazovnih i kulturnih sadržaja, ali i kroz crkvene obredne poruke utiskuju u glave lakovjernog i junačke važnosti željnog puka.

Religijski blagoslov daje nacionalističkim narcisoidnim fantazmima božansku potvrdu i uvjerljivost. U tu svrhu svećenici se ne libe držati nacionalizmom “obogaćene” nedjeljne propovjedi ili pak svečane prigodne mise za “naše nevine žrtve”, oslobađajuće vojne akcije ubijanjem tuđih nevinih žrtava i sl. – pa i ako se time prikrivaju i/li krivotvore povijesne činjenice, veliča fašizam, obezvrjeđuju stvarne žrtve, potiče na netrpeljivost, sukobe itd. Međutim, pristajanjem na služenje nacionalističkim interesima, danas religija – poput srednjevjekovne filozofije u statusu “sluškinje religije” – i sama postaje “sluškinjom nacionalizma”.

Ne ulazeći sada u problematiziranje religije kao takve, ostaje pitanje posljedica tih “kooperacija” na samu religiju – koja svoje vrijednosti stavlja u službu konzumerizma i nacionalizma, i čovjeka vjernika – koji svetost, sigurnost, udomljenost, smisao i istinu bivanja nalazi u religiji.
Naime, teško da ikoji državni zakon ili vlastodržac – čak i u radikalnoj formi progona vjernika i svećenstva i uništavanja svetišta – može toliko nauditi vjeri koliko profaniranje i banaliziranje vjerskih vrijednosti od strane same religijske organizacije, jer ona time drma temelje svetosti koju posreduje i “posvećene” zbiljnosti koju kreira, usmjeravajući čovjeka sve dalje od svetog, sve bliže ništavilu.

Drugim riječima, dok se religijske, nacionalističke, konzumerističke i medijske preparirane stvarnosti skladno nadopunjuju u šarolikim igrokazima na modernoj svjetskoj pozornici, čovjek, naročito sjedeći u prvim redovima, sve je dalje od izvorne istine svoga bivanja. A kad je potaknut da na nekim od tih igrokaza skandira “Za dom spremni!”, pitanje je koliko mu je jasno na što se to zapravo odnosi: na “kraljevstvo nebesko”, dom certificirane naci-konstrukcije, dom à la “mala Švicarska”, dom “tamo gdje je HRT” ili neki drugi… za koji (posebno ako je zaglavljen u floskuli “zna se”) još uopće nije spreman.