S vremenom vidiš da sve je luđe:
Pjesme na polici stoje ko štruce.
Teško je pomesti, oprati posuđe,
Djetetu sašiti otpalo puce.

Vole te neki čudaci postari;
Ne dijeliš postelju ni čari stola.
I tako lunjajuć marginom stvari,
Ćutiš se pomalo piscem bez spola.

Dok škrabaš marljivo u večer mlačnu,
Svijet vidiš mjestom jedva održivim;
Ko neku krizu tešku, nebračnu,
Ali po svemu s predznakom krivim.

Kad grubom rukom koji list otkineš,
Pada i nedužan s druge mu strane.
Propustiš istinu i na laž zineš,
A život spusti se na niske grane.

12. lipnja 2020., Flora Green