Bok Pjer,

otkrio sam nedavno jednog izvrsnog bubnjara, zove se Marko Lazarić. Ako sam dobro razumio, rođenjem je iz Lovrana, svirao je prvo sa Šajetom, potom s Elvisom Stanićem, a danas je član jazz orkestra radija i televizije. U potpuno je drugom fahu, ali podsjetio me je na tebe. Ne laktari se, pa ipak drugi stoje u redu da ga angažiraju. Otkrio sam ga na koncertu Zvjezdana Ružića, u dvorani Gorgona ovdašnjeg Muzeja suvremene umjetnosti. Tamo je, čast drugima, zablistao. Možda je do toga otkrića trebalo doći i ranije, ali bolje ikada negoli nikada. Evo, zbog ove koronavirus nevolje i rada kod kuće poremetio mi se ritam spavanja. Pa se probudim u gluho doba noći, negdje oko 1 ili 2, upalim televizor i tamo, na programu koji spot reda za spotom, često vidim Marka Lazarića. Čak i u pratnji Gabi Novak. (Kako danas razumjeti “pamtim samo sretne dane”???)

Kad sam, koju godinu ranije, doznao da je bila objavljena knjiga o novosadskoj Luni otišao sam u Berislavićevu i tamo nabavio knjigu. Jer neman CD izdanje njihovog odličnog albuma Nestvarne stvari, bonus knjizi. Pretraživao sam youtube i došao do snimke njihovog nastupa povodom objavljivanja knjige. Meni se kao trajno netalentiranom za bilo kakav instrument učinilo da tamo otkrivam tajnu zašto je Ivan Fece Firči odličan bubnjar. Dok udara o opnu bubnja, Firči ne udra iz gornjeg dijela ruke, nego iz dlana. Kad treba snažno, kad treba meko, jedva čujno. Prijatelji koji su čitali Tišminu Bernardijevu sobu kažu da je taj roman odlično napisan. Vjerujem da je doista tako. Na toj youtube snimci lijepo se vidi da je Tišma, unatoč tome što je zakoračio u sedamdesete, u odličnoj formi. Kao u doba Luninog nastupa u Palachu. Baš se u toj knjizi letovac Prlja prisjetio toga nastupa. “U Rijeci smo razvalili”, dali najbolje od sebe, prisjećaju se danas iz Lune.

Vraćam se svako toliko Bistrijem ili tupljem biva čovek kad … Šarla. Znam da je Sara Renar obradila njihovu Ona se budi. Cura je rijedak talent, skužila je da, danas, i za nju, treba promijeniti samo riječ ili dvije, zapravo samo nekoliko gramatičkih oblika, pa da stvar funkcionira u novom, osvježenom svjetlu. Nisam bio ni na jednom od njezinih rooftop sessionsa, opet zbog korone, a volio bih, ali i dalje ne otkrivam tajnu umijeća Ivice Vdovića, VD-a, kada udariti o bubanj, a kada ne. Vjerojatno je u pitanju to da se još uvijek teže nosimo s prazninama nego s puninama. Navodnim puninama. Na wiki stranicama se sugerira da je VD prije Šarla bio, kao i Marko Lazarić danas, u jazz vodama. Može biti da je tako.

Možda ti je promaklo, vraćam se i Zastavama. Ritmičkim dionicama Divlje misli i Napunjenog vremena. Mnogi kažu da u trenucima oduševljenja ostanu bez riječi. I meni se dogodi to isto, ili slično, dok slušam te dvije pjesme, ali nimalo se ponosan ne osjećam tada. Riječima treba prokrčiti put. Alibi, ponavljam, trajne netalentiranosti za bilo kakav instrument, slab je alibi. U vrijeme dok je punk imao za sobom tek prve, početničke korake, jedan je rock kritičar u tadašnjem Studiju pokušavao dokazivati vrijednost (ili bezvrijednost) nekih albuma tako da je govorio kako ovaj dur (ili mol) slijedi za onim durom (ili molom). Čovjek je očigledno bio glazbeno obrazovan, ali rezultat je bio nakaradan. Smiješan. Ali ne zbog obrazovanja. Nakon prvog nastupa Parafa, u Circolu, govorilo se da ne znate ni svirati. I zgražavalo zbog ovog i onog. Malo morgen, umijeti riječima prokrčiti put znači, ponekad, znati kada valja otvoriti prostor sažetosti, a ne raskošnoj rječitosti, buci u komunikaciji, a ne razgovijetnosti. Usput, zapazio sam da je Tomislav Brlek, komparatist i povremeni ali poticajni rock kritičar, u svojem osvrtu na osamdesete uvrstio među relevantne albume Izlete i Zastave, ali ne i A dan je tako lijepo počeo.

Nedavno se jedan tvoj kolega, Max Juričić, gitarist a ne bubnjar, prisjetio svojeg prijatelja Vlade Divljana: 7 nota 100 života. Potreban je talent da se sedam nota vrti i prevrće a da se to prevrtanje ne pretvori u zamornu i napornu dosadu. Nešto prije toga prisjećanja netko je na promociji CD boxa u Vinyl Baru bio postavio pitanje što su to najvažnije Parafi napravili. Stvorili su scenu koja traje, glasio je odgovor. Neznalice ne treba kriviti zbog neznanja, kriviti ih treba kada ne žele znati: u Rijeci se sviralo i slušalo još od prvih dana šezdesetih, od Uragana (jesi li barem zavirio u Velidov Red River Rock?), ali tamo negdje ranih sedamdesetih, sve do toga Circola, od koncerata bilo je jedva na kapaljku. U svojim zadnjim pjesmama Vlada Divljan (Vodim te na more, Samo jednu ljubav imam …) zadržao je talent lakoće. Od njega se to i očekivalo. Ali ni takav talent stvaranja ne baca dovoljno tamnu sjenu na talent za prekid tišine, za stvaranje buke u komunikaciji. (Usput, to ne znači da mi se ne sviđa ono “svira savršena muzika, svira tišina”.)

Hajde javi se, ne samo zbog navedenoga, nedostaješ nam

ivan