Jedan od dokaza da muškarci nakon pedesete podjetinje jest i – astma. Bolest djece i muškaraca s 50+. Ja sam je sebi sam priskrbio: blesan voli cijele zime ujednačenu tropsku temperaturu, pa zaspim uz užareni radijator a bez ovlaživača zraka.

I, tako sam prije par godina dobio astmu.

Sad, nije da to mene strašno smeta. Ali, kako je to već s alergijama, ima sezona kad me smara. Recimo, za vikenda kad se pokvari lift.

Lift se ne kvari sam. Kvare ga imbecili, moroni, kreteni i idioti, te njihova djeca. Ne znam što rade, možda stoje jednom nogom u liftu, drugom van njega, onemogućujući senzorima da očitaju odustvo prepreke i vratima da se adekvatno zatvore. Kreteni to vole, ova druga generacija, ne došljaci, oni imaju poštovanje spram grada, udivljenje, neki atavistički strah, nego njihova djeca, danas gotovo penzioneri, oni naraštaji koji su rađani u Petrovoj šezdesetih, e ti, ti i njihova dječica. Moja generacija, naime. Idioti posebne vrste.

Netko od tih kretena izvodio je neki takav aksl, perpleksnul je fragilno sokoćalo lifta, i sada ja, čovjek u najboljim godinama, poštenih namjera i modernih shvatanja, astmatičan ma non troppo, moram planinariti sve do petog kata.

Put od podruma u kojemu je garaža do petoga kata zanimljiv je poduhvat koji svakom tko ga se poduzme otkrije od čega je u stvari: jer, lako je, jasno, do drugog kata, mada se tu čovjek već pomalo nakašljava, to može svatko, to sam mogao i u mladosti, ali treći kat, e to je prelomna visina: na trećem katu zbog razrijeđenosti zraka moguća je hipoksija, čovjek ima kojekakva priviđenja, utvara sebi da je Alex Honnold, i tu počinju ozbiljne pripreme za free solo uspon do samoga vrha: Dawn Wall je zagorski breg spram osvajanja četvrtoga kata, bez boca kisika – a s bocom Coke – i tu je važno distancirati se od svoga tijela: najvažnije je ne podleći panici i ne poistovjetiti se s usoptalim bićem koje samo par stepenica dijeli od životnog uspjeha, već je nužno pronaći instancu u sebi, neko motrište M, koje više nije ni ja ni ne-ja, nego naprosto svijest o agoniji u kojoj je tijelo, a s kojega se prati napor karnalnog da se svede na automaton: jasno, posljedica je to austro-ugarske mehanicističke antropologije, ali ovdje ta starodrevna shvaćanja razlike res cogitans & res extensa vrijede; u stvari, ako ikad i igdje, ovdje jedino vrijede.

Tko se probije do četvrtoga kata, ne kontrolirajući više uopće vlastiti dah, prstiju na vratnoj arteriji kao Šuker, proklinjući dane kad se zabušavalo za vježbi panayame, taj pri pogledu na plato petoga kata, taj akme, mora osjetiti samo jedno: životinjski nagon za preživljavanjem. Ne pomažu tu fernesa i izazovi: mogu ja to, nema tu govora o nadmetanju sa samim sobom – to je naprosto pitanje opstanka, i u Dubrovniku je osobe koje su između četvrtog i petog kata nekoga ubile Malo vijeće ( kasnije Curia maior ) ne samo oslobađalo krivnje, nego su i nagrađene s 47 dukata, te bi po smrti bile sahranjivane ispod crkvice sv.Marije.

Ne znam kako, u magnovenju, kroz omaglicu, osvanuo sam nakon 14 minuta uspona na petom katu, otključao sam stan rukom navođenom nekom višnjom silom, i malo se okrijepivši odlučio sam odati tajnu moga poduhvata:

ona je u indolentnosti ljudi koji rade u firmi OTIS i koji u petak popodne, kad ih se nazove zbog rutinske intervencije, unatoč postojanju ugovora kojim se vikendom takva usluga plača 20% skuplje no radnim danima tjedna, odgovaraju da oni vikendom izlaze na teren samo ako je netko zaglavljen u liftu ili u bolnice.

Ako je dakle dan prije no što idioti pokvare lift koji je moguće popraviti u tili čas Tijelovo, pa još ako se ono naslanja na petak, te majstor može tako spojiti slobodne dane od četvrtka do ponedjeljka, u tvrtki OTIS ne obadaju ni:

a) moju uljudnu molbu da barem sutra, jer i subota je radni dan, a k tome imamo i ugovor, pošalju nekoga budući da u zgradi postoje i bolesne osobe kojima je lift neophodan;

b) moju ponudu da ću dodatno platiti majstora sam koliko god tražio;

nego oni od petka popodne ne izlaze-na-teren do ponedjeljka, a stanari koji ovise o tom liftu mogu vikend provesti ili u stanu, ili u prirodi, jer OTIS to tako radi.

Jasno, gospođi sam nakon faze ljubaznih ponuda objasnio da svoja socijalistička samoupravna načela i akte ispiše u krug pa da ih gospodin poslovođa može lakše nataknuti na onu stvar, a meni je preostalo da se danas i sutra verem po fasadi izađem li van, jer stepenicama do petog kata neću više pokušavati dospjeti sve da tamo završava duga i da je pod njome ćup zlata.

I onda me pitaju zakaj sam u Redu sv. Jurja….

U ovu zemlju naprosto moraju doći Austrijanci, Mađari, Nijemci, Amerikanci, naprosto Vlasnici za koje će Hrvati raditi, jer samo tada i jedino tako radit će i subotom a da nitko nije zaglavio u liftu, i popodne, a da lift nije u bolnici.

Ovako, jebiga, od Tijelova do ponedjeljka, od poslovođe do majstora, u OTISU ne jebu živu silu: tko vam je kreteni kriv kad ste pokvarili lift.

I, nisu sasvim u krivu, što je gorka ali puna istina.

Nema ovdje nevinih.

Čak bih i ja, možda, mogao na dijetu.