Na Fejsiću neka grupa Osamdesete u Zagrebu usred nereflektirane melankolije za izgubljenim vremenom, na Yammatu anonimni zagrebački rocker svaku drugu rečenicu počinje sa: Sjećam se…, na političkoj sceni atavizmi neki starih obavještajnih krugova, i sve u svemu život u Hrvatskoj je trajna komemoracija: najbolje godine su za nama, i sadašnjost i budućnost dani su i noći of the living dead.
Život u Hrvatskoj očito je život ljudi koji nemaju života, koji ga se prisjećaju, a i to nekritički, kao u Balaševićevom stihu: sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava.
Nu, nije meni do toga da ljudi očavajavju nad neponovljivošću aurea aetas: svaki je naraštaj, od iskona do dana današnjega, naivno njegovao tu mitsku idilu prvog doba nakon stvaranja svijeta, sklada u kojem se ori kumbaya, nakon kojega je svaki idući vijek deklinacija, degeneracija i dekadansa.
Ne krivim ja ljude što nereflektirano glorificiraju vrijeme u kojemu su još mogli, ono doba u kojem je sve lako jer si mlad, i svaka rana manje boli, pa u prošlost smještaju sve dobro što im je život ponudio, da ne bi uslijed neizvjesne budućnosti morali sebi priznati očaj svakodnevice i ispraznost sadašnjosti.
Sve je to lako razumljivo i isuviše ljudski.
No smara me do zla boga ta moja generacija koja nikada nije odrasla jer joj je na glavi sjedio teret ambicija vlastitih roditelja, koji i sami nisu znali drugo doli kao njihov prauzor, J.B.Tito, jedino biologijom ograničiti svoje svjetskopovijesno vrijeme trajanja, pa ova moja generacija nikada i nije u stvari došla u real timeu na štih, te sada oponašajući svoje pređe i sama kolonizira i svijet rada i javnost i medije, ne dopuštajući vlastitoj djeci njihovo vlastito vrijeme, uzurpirajući novom naraštaju njegov vlastiti svijet.
A opet, to je toliko zagrebački: umjesto da pršti od vitaliteta, naš je javni prostor kao zagrebačka šansona: kao pustoš nedjeljnog popodneva. Kvinta esenca tjeskobe. Čovjek napućen na ispraznost vlastite nutrine. Koju, Andrić je to tako dobro prepoznao u crvotočnom i alkoholiziranom Zagrebu, valja dobro ispuniti gemištima, blaženo se sedirati tudumom, anestezirati direktorom, usred plaveg trnaca kamo da putujem, i tako to ide iz generacije u generaciju, u mistimingu, na životnu se scenu stupa kako se dolazi do vlastitog stana, testamentalno, a kad se ugrabi tih pet minuta stagea, onda se ne pušta nikog živog dok se za mikrofonom ne crkne.
U Hrvatskoj sadašnjost ne može iskoračiti u budućnost jer joj to ne dopušta prošlost: ono najbolje je za nama, rekoh, ergo, sama je budućnost već prošla.
Trajne karmine i prisjećanje kako je pokojnik znal prditi tak da vtrne sveću, pa je to deci bilo tak smešno, joj, joj, ahahaha. Isuse, kakvo podneblje, kakvi ljudi.
