Decembarsko podne 2012, Sajam knjiga u Rimu.

U sali u kojoj profesor Armando Gnisci (izgovor: Njiši), urednik kolajne Kumacreola izdavača Cosmo Iannone, predstavlja dva naslova nema dovoljno mjesta za sve zainteresovane. Jedna od knjiga je moja. Polaskan – a ko ne bi bio? – pitam se koliko je posjetilaca došlo zbog moje knjige priča.

Na kraju promocije – svi prisutni su okružili Armanda, svog profesora!

Generacijski su mješoviti, ali se osjeća da u njihovim pozdravima i obraćanju vibrira nešto osobito – i radosno, i nesebično, i lako prenosivo na druge; svaki njihov osmijeh emituje neku pozitivnu energiju. Bivši studenti, sada profesori iskoristili su tu priliku za susret sa svojim predavačem komparativne književnosti. (Armando Gnisci, rođen 1946. u apulejskom gradu Martina Franca, osnovao je tu katedru u Rimu početkom osamdesetih, na Univerzitetu Sapienza.)

Kad sam u junu prošle godine primio tužnu vijest, sjetio sam se i tog, posljednjeg susreta sa njim.

Profesor Gnisci autor je pedesetak knjiga studija i eseja. Smatrao je da je interkulturni pisac. Bio je jedan od rijetkih iskrenih i nesuzdržanih kritičara kulturnog kolonijalizma u Evropi i uopšte na Zapadu (posljedično i subkulture uzrokovane tim fenomenom i njenim manifestacijama u političkom i socijalnom kontekstu), i još rjeđih intelektualaca koji u migracijama sa Juga ka Sjeveru naše planete vide epohalnu priliku za uspostavljanje transkulturnih veza i duboku reviziju zapadnjačkih ubjeđenja o kulturnoj superiornosti. “Nismo jedini koji vjerujemo da su multikultura i interkultura dva koncepta koji moraju biti duboko revidirani na Zapadu i Evropskoj uniji, u kojoj živimo: prvi prolazi kroz očitu političku krizu, a drugi je čamac prepušten na milost i nemilost Sredozemlja u krizi svog značenja. Mislimo da politička kriza, koju je njemačka premijerka Angela Merkel senzacionalno najavila, predstavlja posljednju posljedicu uporne i zbunjene evrocentrične vizije politike Evropljana ujedinjenih u krug zlatnih zvijezda. Ali, takođe, sa našeg transkulturnog stanovišta, rezultat je neuspjeha Evropljana da se dekolonizuju od sebe samih, od toga što su bili i još uvek jesu: kolonizatori i gospodari. Zahtjev koji su 50-ih godina XX stoljeća Evropljanima podnijela dva velika intelektualca: jedan Francuz, a drugi iz francuskog govornog područja – iz Antilijske Martinike: Jean Paul Sartre i Frantz Fanon”, smatra Gnisci u svom Transkulturnom manifestu (2011).

O profesoru, čija su pojedina djela prevedena na petnaestak jezika – ko bi mogao ponajbolje reći nešto smisleno?

Nekadašnji studenti…

O Gniscijevom angažmanu univerzitetskog profesora govorili su neki od njih.

“Neki nastavnici ostavljaju svoj trag. Desetine studenata pamte ih kao duhovne očeve ili majke. Njihov dar leži u znanju kako prenijeti određeni oblik unutrašnje misli, koji nadilazi idejno i uvodi u znanje o životu (…) Pohađanje njegovih predavanja imalo je značenje polaska na put unutrašnje revolucije, sposobne da transformiše kritički svjetonazor mladih ljudi. Uglavnom zato što tekstovi koje je proučavao i voljeli nisu akademski. Prvi je, 1992. godine, ukazao na rađanje literature koju pišu migranti, dakle stranci na italijanskom jeziku. Originalna je i profesorova iskonska militantnost; dijelio ju je zajedno sa strancima, koji su pokušavali i još uvijek pokušavaju da se probiju između straha i ravnodušnosti. Za njega su to bile veoma jednostavne prepreke, smatrao je da ih je lako ukloniti ako čitamo knjige, slušamo muziku i gledamo filmove. Njegovi priručnici nisu predstavljali ništa drugo nego lična, a zatim kolektivna putovanja ka dekolonizaciji zapadnih bijelaca(…) Postalo nam je osnovno prenijeti i pobuditi kod mlađih generacija pitanja koja su čak i danas, dvadeset godina kasnije, neupitno relevantna: kakvu ideju imaju Evropljani o “drugosti”? Šta riječ “kroz” znači u konceptu kulture? Da li još uvijek možemo podržati evrocentričnost kao oblik etnocentrizma? Šta treba da čitamo, slušamo i vidimo da bismo razumeli one koje uporno nazivamo “drugima”? Da li smo mi, zapadni bijelci sigurni u pozitivan i realan osjećaj međukulturnih odnosa? (…) Posljednjih dvadeset godina njegove akademske karijere obilježila je svijest o tome koliko evropskoj civilizaciji nedostaju gostoprimstvo, pravda, integracija. “U ovom dobu naša neumorna nematerijalna rekolonizacija sveta se odvija putem gvozdenih alatki VTO-a, Svjetske banke, nepodnošljive kupole G8 i preventivnog rata bogatih protiv siromašnih, dok se siromašni pokušavaju kretati prema našem teritoriju…” (…) On se definisao kao interkulturni naučnik, a na univerzitetu je dao ostavku 2010. godine, priznajući u pismu svojim studentima da je četrdeset godina živio akademsku profesiju „kao stranac u stranoj zemlji“.

Pismo studentima?

Onomad, u Rimu, Armando mi je rekao da je u penziji, ali ne i da je penzionisan na vlastiti zahtjev, ni da je čin napuštanja univerzitetske katedre objasnio u pismu svojim studentima, u septembru 2010. U tom pismu prešao je granice poruke upućene samo njima, come uno straniero in terra straniera. On, čovjek Armando Gnisci koji je prezirao laži i hipokrizije univerzitetskog svijeta koji je sebe, i ne samo u Italiji, već poodavno pretvorio (čast izuzecima) u svojevrsni vašar taštine, između drugih esencijalnih poruka ostavio je i zavjet, ali ne samo studentima: Tražim, kao posljednje, da ne gubite nadu – u sebe same i u republiku. Čini mi se da je vidim kako zalazi na našem, italijanskom građanskom horizontu, umjesto da nam se ukazuje kao ‘sunce budućnosti’…”

Kad bih imao moć (koju, naravno, nemam), ja bih to pismo zakucao na vrata svih italijanskih i evropskih fakulteta.

Armando – buntovnik, antikonformist…

Bio je jedan od rijetkih italijanskih i evropskih poznavalaca svjetske književnosti od njenih korijena do danas. (Koliko znam, nikad od velikih izdavačkih kuća ili od redakcija najčitanijih dnevnih listova nije dobio prijedlog da uredi neku kolajnu; u Italiji, osim političke, postoji i “kulturna” kasta. Dakle, zabranjeno za parije!) Intelektualni put koji je prešao sam je ocijenio kao stazu kojom se kretao iz književnog u životno znanje, ono koje vodi i prema drugom. To je bio plod njegove akademske ali i javne pobune protiv kanona evrocentričnosti uopšte i njegovih aplikacija na migracije kao jedan od najvažnijih a rado prećutkivanih fenomena.

Ali, imao je i svojih čisto javnih pobuna. Između ostalih, i u slučaju nečuvenog ubistva studentkinje Marte Russo, sredinom devedesetih, na Sapienzi. Armando, učestvujući u julu 1997, u emisiji RAI 2 “Delitto alla Sapienza”, konstatovao je, u “kalvinističkom disursu”, da je Univerzitet u Rimu “pakleno mjesto”. To je izgovorio uprkos već čuvenoj ondašnjoj rektorevoj zabrani da profesori ne daju javne intervjue bez prethodnog odobrenja. Zabrana, te taj i neki drugi slučajevi stigli su i do Senata.

Ostavka…

U intervjuu objavljenom 20. oktobra 2010 (www.letterefilosofia.it), profesor Gnisci je objasnio razloge svog prijevremenog odlaska u penziju, to jest ostavke. (Jedinu ostavku nije dao studentima! Ali mandarinima na Sapienzi jeste…) “Odustao sam od univerziteta jer sam dao previše, dakle od mjesta koje je, po mom mišljenju, sve bolesnije i neadekvatnije.” Dalje je naglasio da je “temeljna bolest zapravo u kulturnom i moralnom zaostajanju italijanske političke klase. Univerzitet i istraživanje su sve zanemareniji, režu se sredstva, zaboravlja se kakav je značaj obrazovanja… Kako je moguće sjeći finansiranje umjetnosti u zemlji umjetnosti, u Italiji, naciji koja je izgradila vile i palače i pisala muziku za ceo svijet? Pozorišta su primorana da se finansiraju tako što će organizovati vjenčanja. Vrijednosti prave republike su blagostanje, rad i dostojanstvo mladih ljudi i žena, savjest i znanje “.

To nije sve…

“Mi smo nesavršena i trula republička demokratija. Naša priča je, kao što sam napisao u knjizi Dekolonizacija Italije, priča o zemlji koja je kolonizovana još od vremena Feničana i Grka. Rimljani su bili „grad“, a ne narod. Tito Livio piše da je Romulus okupljao ljude koji su dolazili iz svih mjesta; zlikovci, lopovi i malo dobra, tako je osnovan Rim. A Rim je uvek bio „Urb“ koji je govorio „orbi“, svijetu. Rim je kolonizovao Italiju i sve njene narode. Italija je bila prva rimska kolonija. Milenijumima smo bili kolonije drugih evropskih nacionalnih država, sve do kolonizacije dinatije Savoja. Kažem kolonizacija jer Savoja je francuska dinastija. Savoja nije italijanska regija. Bili su vojvode i postali su kraljevi stekavši Sardiniju, postajući prvi kralj Sardinije i kralj ujedinjenja Italije. Oni su vojno zauzeli južnu Italiju: cijela sela!”

Nije podnosio Berluskonija u kojem je vidio metaforu italijanske političke, medijske i uopšte kulturne dekadencije. O Bossiju, tadašnjem vođi Sjevernog saveza da i ne govorimo… Bio je kritičan i do odnosa Crkve i države, kritikovao je otto per mille,

svojevrsni porez koji Italijani plaćaju Crkvi a ne postoji nigdje u svijetu. “Francuzi ili Španci, vrlo katolički narodi, ne daju papi novac po zakonu i ne plaćaju vatikansku internacionalnu pomoć. Katolička crkva zahtijeva od nas kako se roditi, kako živjeti i kako umrijeti. Ali ne sa etičkog stanovišta, već iz duha koji diktira zakone: protiv pobačaja i prisilnog izlaska iz života. I dalje smo kolonija katoličke crkve, a u poslednje dvije decenije kolonija novog vlasnika: Silvija Berlusconija…”

Na kraju…

Vjerujem da nisam usamljen ako tvrdim da svi mi imamo pregratke u koje smještamo naša iskustva sa drugima i saznanja o njima. Čovjek i profesor Armando Gnisci nalazi se već odavno u onom koji sam označio imenicom nesavitljivost. Ali, on nije samo u tom pregratku – sa lakoćom ga nalazim i u onim na kojim je napisano senzibilnost, etika, savjest. Čini mi se da ću morati da dodam još jedan – Italijani čijeg postojanja Italija aktuelne kulturne dekadanse uopšte nije svjesna.