Jako me potresla vijest o smrti Igora Vuka Torbice, mladog režisera kojega sam iznimno cijenio. Nakon premijere njegovog Hinkemanna u ZKM-u krajem 2015. bio sam toliko oduševljen da sam mu prišao i predstavio se, iskreno mu želeći prenijeti svoje divljenje učinjenim radom. Nije mi bilo jasno kako netko tako mlad (tada mu je bilo 28) može napraviti nešto tako zrelo i ozbiljno, jedan tekst od prije sto godina na taj način povezati sa suvremenošću i učiniti ga relevantnim i potresno snažnim.

Ostali smo u kontaktu i svaki puta kada je dolazio u Zagreb, ponovo radeći na novim predstavama, znali smo dugo pričati na šanku Gavelle ili u Thaliji. Odmah sam mu rekao da mi se čini kao da je neka stara duša zarobljena u tom mladom biću. Njegove misli su me nadahnule, a imponiralo mi je da je s velikim zanimanjem volio čuti i moje mišljenje, iako sam samo zaljubljenik u kazalište. Veselio sam se njegovom Idiotu u HNK i bio sam razočaran da se ta predstava nije dogodila. Rijetko sam se toliko veselio nečijim novim projektima i toliko očekivao od njegove daljnje karijere, jer pred njim je doista bio cijeli život. Početak njegove karijere bio je strelovit, nisam ni slutio da nastavka neće biti… neizmjerno sam tužan, ovo je veliki gubitak i za nas koji smo se samo okrznuli o njegovu karizmu, tako da ne mogu ni zamisliti bol onih koji su mu bili istinski bliski.

Igore Vuče, osjećam se privilegiranim što sam te poznavao.