Pišem objavu sa sviješću da neću objašnjavati, nadopunjavati, polemizirati, iz jednostavna razloga: ta se “žvaka” vuče kroz naš društveni život u posljednjih nekoliko desetljeća, i nitko je još nije ispljunuo, premda je posve crna od prežvakavanja, kao i truleži u kojoj se vrti. Riječ je o manjinskim pravima, o Ciganima/ Romima, kojim se više ni ime ne može reći izvorno, pa je tako, primjerice, u ime apsurdne “političke korektnosti” iz čitanke ispuštena moja odlično primljena, tri puta uglazbljena, pjesma ŠTEF JE NARISAL, koja je sadržavala stihove: “Onda je došel Talijan , / Oblečen kak ciganjski knez: / Pri Štefu bil je celi dan, / Za glaže dal mu torbu penez”: Osobno mislim da se je jedino neki etnički osjetljiv Talijan tu mogao malo uvrijediti, no savjetnica nema pojma o poeziji, pa je uzela ovu drugu “tangiranu” skupinu u zaštitu.

Svejedno, glupost biva i ostaje, baš kao i manjinski problem. U Međimurju i Podravini Cigani / Romi harače sve u šesnaest, zaštićeni sa svih strana, kao što domicilno stanovništvo nikada neće biti. Na kartu nataliteta igraju revno i to im je zapravo jedini posao. Uz stanoviti broj potomaka idu i naknade, visoke i redovite, koje završe u kladionicama, gostionicama i trgovinama markiranom robom i tehnikom, kojom su gotovo omađijani. Dalje slijedi prosjačenje, krađa, incidenti, a djecu će preuzeti domovi i udomiteljske obitelji, te odgojne ustanove i tu i tamo zatvor. U zatvor se ide rijetko ( s obzirom na broj prekršaja), jer je tu “meki trbuh” naše pravne prakse, a dotičnjaci su jako svjesni svih svojih prava i ni jedne, apsolutno ni jedne dužnosti. Zapravo, oni su jako zgodan literarni i likovni motiv, to ne poričem, no kao prvi susjedi su naprosto opasni, zazorni i uznemirujući.

To što rade oni i njihovi “mladi naraštaji” stoji na granici podnošljivosti. Krađe, provale, iznude, prijetnje, nasilje, prometna divljanja, uništavanja imovine iz obijesti i dosade, svakodnevna su pojava. I vidi vraga: u ime te iste “korektnosti”, zaštićeni su inicijalima, dok su žrtve, s modricama i bubotcima, povredama i unezvjerenim licima, redovito izložene pod punim imenom i prezimenom. A Ciganke / Romkinje su eventualno “drske kradljivice” i protiv njih se vode razvučeni, uzaludni postupci. U socijalnom centru drže se za glavu ili dižu ruke u zrak ( u znak predaje) , u lokalnoj ih upravi štite,policija hoda po jajima i pazi na svaki pokret i proceduru, jer mi ne želimo biti “grad slučaj”, sve se nekako zabašuri u tišini, popravi se to što oni unište, dade im se neka blaga opomena, i poticaj da nastave- u zaštićenom rezervatu, u javnom prostoru, u školi, u dućanima, na parkiralištu, po tuđim stanovima- gdje god im se pruži prilika.

Najveći zajeb je nedostatak “povezanih mjera”: u normalnim zemljama (poput Nizozemske, npr. ) kazneno djelo povlači ukidanje socijalnih povlastica. Kod nas to, vidi vraga, “nema veze” jedno s drugim, pa balavac s debelim dosjeom, u dobi tik do punoljetnosti, može krasti, prijetiti, ugrožavati, a da njegova višečlana obitelj, pod čijim krovom stanuje, apsolutno ne osjeti posljedice njegove lopovske prakse, koja svakim danom dobiva sve raskošnije oblike. Cigani / Romi su “meraklije”, kao što i ova pjesma odakle posuđujemo stih, to lijepo kaže. Vole si ugoditi, više nego Boga vidjeti. Vole skakati “gadžama” po glavi, pokazivati nadmoć, biti drski, osvetoljubivi, pakosni i pokvareni, jer može im se, sve im ide na ruku i u prilog. Ljudima preostaje da se samoorganiziraju, zaštite, eventualno promijene kvart gdje ih je manje ili grad, birajući onaj gdje ih uopće nema (ako takav postoji).

Shvaćam kako je ljudima u Međimurju, s kojima sam se donedavno prepirala, tvrdeći da “ne treba generalizirati i da nisu svi Cigani /Romi isti, baš kao ni svi ljudi”. Priznajem da sam bila u zabludi. Taj isti argument plasirao mi je njihov aspirant za Sabor, Kajtazijev konkurent, koji je obećao “intervenirati” zbog ozbiljnog incidenta koji sam s njihovim pulenima nedavno imala. Naravno, nije učinio ništa. Izbori su preblizu, njih je mnogo i svaki glas je dragocijen. Na stranu to, što sam se ja osobno bavila ciganskom /romskom kulturom, na stranu što sam im pisala dopise u smjeru socijalnih službi, sponzorirala lijekove i vječite “odlaske u bolnicu” na tjednoj bazi. To zaista nema veze,to je obol mojoj naivnoj ideji da su svi ljudi popravljivi, uključivi, poučljivi, što ne želim opravdavati već želim znati, gdje je granica te naše jednakosti, ako država jamči građanima sigurnost i miran suživot, ali to važi samo za jednu stranu ? Osobito onda, kad se moramo prema Europi pokazati kao napredni, širokogrudni i tolerantni, dok naši “mekaklije” tjeraju kera i cara do duvara, ali ovo potonje nikada nema kraja i ne nazire se kada će zapravo netko ozbiljno reći DOSTA JE!