U neko ljeto davno bijaše doba meda:
U raskoši su cvali bagremi, kesten i lipe.
Uklanjao se osmijeh zlu jeziku Ksantipe,
Odbijalo je srce da svoje barjake preda.

Ali promijeni vrijeme podstavu poderanu,
Uvela mladost traži otužnu utjehu trampe:
Puder na licu, zlatni zub, abažure za lampe,
I sitnocvjetnu krošnju, sepijom nacrtanu.

Oluja diže krila u tom pitomom kutku.
Carstvo buke i bijesa, stari vilajet tame.
Gdje pada zastor sitne prašine nakon drame,
Vidim te kao granu, odavno otkinutu.

22. lipnja 2020., Flora Green