Noć je ljetnog solsticija u našem Solarnom sistemu, na našoj plavetnoj planeti.
Sjećam se tog toplog predvečerja koju godinu unazad.
Toplog predvečerja. I te tople engleske noći.
Tople kao da se toplina umilnog sunca rasula po pašnjaku kojim je nas par tisuća hodalo prema krugu Stonehengea u noći ljetnog Solsticija. Možda samo izmišljeno mjesto i vješto režirana propaganda jednog mjesta s nešto kamenih blokova postavljenih u krug. Nebitno.
Bitno je to što u nama znači neka želja i neki čin volje. Koraci kojima zakoračimo s voljom prema nečemu. U konačnici u sebi.
Sada imam sjećanja. Imamo ih uvijek. Svi mi.
I do njih možemo uvijek.
Sjećanja…Kao tragovi u pijesku. Kao bilijarde sjajnih točkica u stazi Mliječnog puta na nebu.
Pitam se kako su ti ljudi sada…Gdje su? Ima li ih? Ili su među tim zvijezdama.
Sjećam se te noći. Tople prekrasne engleske noći, s mirisom pokošenog sijena, potpune bezbrižnosti i zraka toplog od ljepote.
Živim neku drugačiji stvarnost, od većine ljudi.
Kao da samo želim dotaknuti svemir, ljubav, ljepotu i postojanje.
Ak
me razmete?