Fotografija: Nenad Čakić

Umrla je, vidim, Ema Derossi Bjelajac, jedina žena koja je bila predsjednica Predsjedništva SR Hrvatske (doduše samo u pola mandata, od studenog 1985., kad je naslijedila Peru Cara, koji je umro na dužnosti, do svibnja 1986.). Osim po tome, mislio sam da je nećemo pamtiti po čemu drugome.

Međutim, kad sam kasnije detaljno proučavao razdoblje hrvatske politike od 1972. do 1990., iznenadio sam se upravo njenim javnim diskursom, njenim govorima i analizama. U partijskom vrhu Hrvatske u tom razdoblju bilo je nekoliko vrlo zanimljivih ličnosti, koji su točno znali što žele a što ne žele – i znali su to izraziti tako da je jasno i nama kasnijim čitateljima. Među njima su sigurno bili Josip Vrhovec, Stipe Šuvar ali i Ema Derossi Bjelajac. Vjerojatno ih je bilo još, ali ovi su se stvarno isticali po jasnoći rečenica i misli.

Ema je bila, za mene, najveće pozitivno iznenađenje: nisam, jednostavno, primijetio dok nisam počeo čitati zapisnike i dokumente, da je bila toliko intelektualno superiorna u odnosu na prosjek, a kamoli u odnosu na one ispod prosjeka.

Htio sam je intervjuirati, kao što jesam u 1990-ima i Milku Planinc, Josipa Vrhovca, Petra Flekovića, Juru Bilića, Stipu Šuvara, Milutina Baltića, Dušana Dragosavca i druge aktere tog razdoblja o kojem tek treba napisati knjigu, ali ona jedina nije prihvatila, ni preko najčvršćih “veza”. Jednostavno se povukla. Znao sam je viđati oko doma u kojem je provela zadnje dane – i u četrnaestici prema Mihaljevcu. Uvijek kad vidim nekog tko je odigrao tako veliku ulogu u hrvatskoj politici, a sad nitko u tramvaju ne zna tko je on ili ona, pomislim: “eto, moguće je biti anoniman nakon visoke politike”, ali i “eto, slabo se ovdje poznaje naša nedavna prošlost”. “Sve znamo”, a nikog ne prepoznajemo. 🙂

Neka je slava Emi Derossi Bjelajac.