Boris Leiner: Sve bio je ritam, Sandorf, Zagreb 2020

Umjesto ljudi i glazbe, u Leinerovoj autobiografskoj knjizi ”Sve bio je ritam”, prvo su na red došle životinje. Picajzle su bile pod broj jedan. Nakon fatalnog kupanja u bazenu u Vučkovecu u Međimurju, gdje je išao s mamom i tetama, na samoj granici prema Sloveniji, klincu Leineru doktor je drugog jutra konstatirao da je svrbež obrva i crvenilo očiju nastalo zbog te danas staromodne stidne pošasti. Ne može se pouzdano tvrditi ništa o nekim drugim susretima s tim beštijama, no jasno je kako kasnije i stvarnije spolne spoznaje, daju karakteristični ritam Leinerovu životu i umjetnosti. Sex and drugs and rock and roll, kako je to, primjerice, 1977. opjevao Ian Duri, stalna su mantra naših naprednih generacija odraslih u čežnji za ekstazama i slobodnoj svijesti. Upravu taj duh provlači se kroz cijelu Leinerovu knjigu kratkom bitničkom manirom pisanja usmjerenom uglavnom na ono što je bitno. To naravno nije ni čudno jer je Leiner autentičan lik i rokerski avatar koji je značajno obilježio glazbenu ali i onu alternativnu društvenu scenu koja je danas već dobrano pala u zaborav zbog nametanja raznih klišea, obrazaca i nevažnih ili perifernih plagijata umjesto nekad velike i važne povijesti oslobođenja mladih u Jugi. U tom pogledu Borisova knjiga je doprinos podsjećanja i očuvanju tog duha koji nas je nosio, kao i ona također biografska, Miše Hrnjaka, od prije par godina. Zanimljivo je kako su obje svoju promociju doživjele prvo u ‘Vintageu” na Savskoj cesti, klubu koji se trudi, danas možda i posve utopijski, nadomjestiti ono što su nekada bili Lapidarij ili Kulušić.

Vratimo se fascinantnom bestijariju mog geneta Leinera. Divno mi je zapažanje kako je njegov kućni Hrčku Ceciliji nedostatak jebača nadoknađivala ukusnim belgijskim pralinama, dok je papagaj Kuki volio je dim marice i znao je govoriti: Pička ti hlapava. Slijedi ljubavni par miševa, standardni subverzivni element, koji je unatoč tome što ih je Boris hranio na smrt izgrizao kablove njegova auta. Plakao je kad su skončali na ljepilu, možda im je čak i posvetio jedno od čitanja ‘Tibetanske knjige mrtvih”, kako bi nakon Bardo Ravni bili ponovo rođeni kao nešto bolje od lakomih glodavaca. A tek majmun Arachi koji se palio na krpenu lutku držeći je svojom dragom, a kojeg je neko vrijeme čuvao za neku frendicu. Na kraju tu su stršljeni. Namjerno ili ne, one dolaze prije drugog poglavlja posvećeno ‘Azri”, a potamanila ih je stručna služba u gumenim odjelima. A što je potamanilo taj legendarni bend?

Boris piše kako su se potukli 1987. u svlačionici za promocije albuma ”Zadovoljština” (baš znakovito), i da je to bio kraj benda. Sigurno je to bio povod, no uzroci su ipak bili dublji. Može se to naslutiti između redova cijelog tog poglavlja koje obiluje divnim indiskretnim opisima rokerskog seksualnog života od kraja sedamdesetih pa do sredine osamdesetih. Ustvari, ne vidim nikakav razlog zašto bi Leiner prezao od toga da govori o seksu i o tome koliko mu on znači. Libidinozni karakter novog vala, ne samo u primjeru ”Azre” koji je ovdje opisan, istinska je oslobađajuća dimenzija tog herojskog mikro-ciklusa jugoslavenske kulture. Ritam i zvuk pjesme ”Fafala si mi ti, fala ti” (par dana pod embargom na radio-stanicama, ali poslije više ne), više je tada značio za seksualnu i društvenu emancipaciju nego brojni simpoziji ili nastava biologije u srednjim školama. Da ne velim koliko ta muzika tek danas, u ovog pišljivo, retrogradno i nejebezovno vrijeme, zvuči izvorno heretički. Baš za Troglodite, kaj ne?

Pišući o Đoniju Štuliću, Leiner mu ničim ne zakida genijalnost ili pjesničku veličinu. A kako i bi, godinama su zajedno radili i napravili jedan gotovo presudan glazbeni i umjetnički kult. Dapače, pišući o Azri Leiner nije nikakav ”insider” kako se to danas voli bedasto nazivati, i to zato što ne možeš biti ”insider” samom sebi. U tom smislu Leiner pisac je autentičan bez obzira na to što neki ne dijele njegova sjećanja ili misle da je nešto drugo tada bilo važnije. Uostalom, nisu svačije erogene zone istog osjećaja i kapaciteta. Neki moguće i nisu imali zle namjere, ali to je do njihovog svjetonazora koji im ne dozvoljava da prihvate cijelog čovjeka, ne tek neku sliku ili priliku koju žele da vide. Pišem to zbog te unutarnje stvari, te potrebe ostvarenja kroz umjetnost, ovdje u ovom slučaju kroz rok i bend, kroz ritam i riječ, kroz arhaičnu vibru koja nas je sve drmala u to vrijeme privodeći nas primordijalnom i čistom doživljaju gotovo na svakom iskrenom odsviranom koncertu. Padale su ograde i iluzije, direktno smo ‘kužili svijet” i postajali na neki pećinski način njegov temeljni narod zahvaljujući spleenu obrednih rituala koji se osjećao. Bilo je to vrijeme u kojem je novi val bio svojevrsna prvobitna umjetnost. Ne zbog toga što bi, ne daj bože bio star, nego zato što je bio gotovo arhetipski pogođen i moćan. Svako se mogao u tome prepoznati i baštiniti njegove poruke kao dio osobnog ali i univerzalnog iskustva. Nakon godina lakiranja i lepršavih i tek zabavnih i patetičnih šlagera, pojavila se muzika kojoj je glavno usmjerenje bilo kud i kamo radikalnije, koje je temeljio zahvaćalo stvarnost i govorilo o njoj kakva jeste. U tom pogledu slijedile su i druge medijske promijene, npr Polet ili u stripu novi kvadrat. Živa je šteta što netko iz te generacije (Ilić ili Kordej) nije oslikao Leinerovu knjigu. Tada bi i izgledala autentično.

Iz svega napisanog o dobu Azre može se zaključiti kako je posrijedi kompleksan slučaj perfekcionističkih pojedinaca koje sam Bog teško da može održati skupa. Leiner kao apotropejski bubnjar gotovo mitskih dimenzija, sljedbenik joge, hipnoze i neko vrijeme vegetarijanac, Mišo Hrnjak basista koji s lakoćom stvara najteže zvukove, kasniji misionar, onda sam Štulić, pjesnik i roker ufuran u vojnički dril prema članovima benda jer želi postići zamišljeno ili umišljeno savršenstvo. Na kraju kroz cijelu priču provlači se i novac kojeg ima i nema, koji jest i nije važan, koji ponekad jest a ponekad nije mjera uspjeha, ali svakako jest ono najgore što se tom bendu i njegovim akterima dogodilo, pa se i danas čuju optužbe s njim u vezi.

Boris kasnije piše i poglavlja o Nizozemskoj, Vješticama, Berlinu, Pozdravu Azri, Modelima, našem pokojnom frendu Željku Malnaru, Arsenu Dediću i nizu likova koji su decenijama činili glazbenu i javnu scenu. Dopadljivi su to prikazi, ponekad sentimentalni ponekad usmjereni tako da pokažu što je to apsurd i teatar, ima tu i seksa i viceva, dosjetki i svega i svačega zanimljivog, ali se ne mogu oteti dojmu kako je sve to nešto što je tek ”nakon rata”, nakon onog što je značilo daleko više i što je danas izgubljeno. Ima dobar stih mog frenda i sudionika tog herojskog doba, pjesnika Nine Žagara. Kaže: ”Vidio sam heroje kako plaču”, pri tome ne mislim na Leinera ili Štulića. Mislim na sve ono što je izgubljeno s tim vremenom čiji je ritam danas potpuno nestao. Nešto od njega ima u ovoj Leinerovoj knjizi, ali nisam siguran je li to dovoljna utjeha. A počeo je s beštijama. Tak to!