PRAŠINA

Kad sam bila mlada studentica
Bio je običaj da knjige pisaca
Koje volimo nosimo u torbama
Uglavnom su to bile knjige
Koje smo već pročitali
Pa nije bilo puno razloga da
Ih vučemo za sobom, ali ipak
Smo to radili
Knjiga u torbi bila je naša lična karta
Sjeli bismo na Banju ili u kafić
I knjiga bi kao slučajno kliznula
Dvije godine iz moje torbe
Pomaljao se Ezra Paund
Nikada poslije ni jednog pjesnika
Nisam voljela kako sam
Paunda voljela tada
Prvi put sam ga našla u nekom
Starom broju Života, moj
Svijet se preokrenuo
I jednom kad sam došla kući
Čitala sam Paunda nani
Koja me je blijedo gledala
Posljedne zime s Paundom u torbi
otišla sam na otvorenje
Neke izložbe
Nije da me ikada zanimalo slikarstvo
Ali tad sam željela da budem profinjena
Na izložbi tek šačica posjetitelja
Jer padao je snijeg
I moglo bi se reći da bi ta izložba bila
Zaboravljena kao i sve drugo tih godina
Da Paund nije izletio na patos
Dok sam tražila maramice
On je bio brži od mene
Pogureni starac u crnom šeširu
“Vi čitate Paunda?”, upitao je
“Da”, rekla sam ja
Tada sam vidjela da mu je brada
Podrhtavala
“Znate li vi ko je Paund?”, rekao je starac
I tresnuo knjigu pod moje noge
U tom trenutku obuzela me
Strašna vrelina i samo sam izašla
Na vijavicu
Šta je to sa mojim Paundom?
Na fakultetu su govorili
Da se ne zamaramo biografijama
Pisaca i ja često ništa nisam znala
O nekome piscu, niti kako izgleda
Niti gdje je sve bio
Ali mogla bih nabrojati njegove
Knjige i desetak velikih pjesama
Pa zašto me onda kopkao Paund
Sutradan sam otišla u biblioteku
A tamo nije bilo ništa
Moja agonija trajala je mjesec dana
I onda jedno jutro esej u
nekom požutjelom časopisu
Nikada se nisam osjećala
Tako iznevjerenom
A bila mi je tek dvadest jedna
U početku sam sumnjala
Vremenom to je popustilo
Paunda nikada ne spominjem
Svojim studentima
I rijetkima koji me pitaju za njega
Kažem da sam možda čula, ali da mislim
Kako nije neki pjesnik
A on u inat prati me
U svakom gradu
Sa svakim čudesnim čovjekom koji
Uđe u moj život
Prije neki dan moj prijatelj se
slikao pored njegova groba u Veneciji
Ostavio mu crvenu ružu
Kad mi je poslao fotografije
htjela sam da mu napišem
“Ne šalji mi slike tog đubreta”
ali sigurna sam da moj prijatelj
nije ni čitao Paunda
i samo samo sam mu rekla
“Svi smo mi materijal za prašinu”