Slikovnost: Soviet visuals

Piše: Romano Bolković

Ja živim sam. Samoća utjelovljuje navike. Sve sam rutine već somatizirao: poplun, recimo, za sretnijih dana prebacim preko kreveta u tri poteza, savršeno pravilno, vojnički pedantno, jer ako živiš sam moraš podvući neku crtu dostojanstva ispod kojeg ne smiješ ići: u stvari, održavajući neki osnovni red u stanu, držim sebe u redu, jer ionako je to isti posao – stanovi su prostorne biografije stanara, i kao što je nered u rečenici izraz nereda u glavi, tako je nered u stanu izraz neuredna života, možda i osobnosti.

Postoje stvari koje ne volim: ne volim usisavati. Postoje stvari koje volim: nikada nakon objeda ne ostavljam neoprano suđe. Da, imam čistesu, imam perilice, ali… ja živim sam i neki se red mora održavati dnevno, jer, ako to ne učinim ja, hic et nunc, nitko to neće učiniti.

Rekao sam da samoća somatizira navade: ključeve auta uvijek ostavljam na istome mjestu, baš kao i mobitel, primjerice. Ne, nisam kao predškolac zatekao roditelje in flagranti, niti imam OCD: olako posezanje za tom otužnom mitologijom Moderne skriva bogatstvo razloga zbog kojih neke stvari činimo, a nekih se ustežemo: mobitel, primjerice, za snimanja emisije utišam, i znajući da ostavljati po dolasku kući kojegdje, znao sam ga nakon što bih se raspremio i apšminkao tražiti nemoćan da sam sebe nazovem, jer je utišan, i tako si uštedim trudi i vrijeme – dakle, lakše ga je bilo uvijek ostavljati na istom stoliću. Ista je stvar s pojedinim ključevima: zašto ne bi ključevi automobila uvijek visili na trećoj zakački, pa da i u mraku, izlazeći ponekad prije no što uključim svjetlo stubišta, znam posegnuti za njima?
Budući da često putujem, ovi automatizmi mi pomažu da se spremim u par minuta: ovisno o vremenu izbivanja, uzimam različite kofere, no za svaki znam u koji ću njegov dio što staviti, baš kao što do u precizan broj i tančine znam i bez naročite svijesti o tome što radim uzimati ogromnom brzinom toaletni pribor, donji veš i čarape, majice za spavanje i sve ono što bi čovjek olako zaboravio, da nije tisuću puta već prije, kao u Šoljanovoj pjesmi, da nije vještak i da ne zna zamahnuti.

Naravno da bih mogao i bolje: rekoh, ne volim usisavati, moguće razlozi i nisu samo fizički, možda se u tom vječnom vraćanju istog praha pa zvučnicima, stolovima, knjigama, nekakvih mucica po podovima suočavam sa silama koje nad nadrastaju, i iskonskim strahom od propadanja, s uzaludnošću pokušaja da jednom za svagda uspostavimo red, da budemo uredni, a opet, možda je to trenutak moje najveće ljudskosti: kušnja, ne biblijski sesildemilovska, nego samozatajna, privatna, kušnja građanina koji uvijek iznova ima izbor: još jednom urediti svoj život ili odustati i pokleknuti prepustivši se entropiji i kaosu.

U brisanju prašine ima dakle nešto duboko moralno. Nešto ljudsko, možda odveć ljudsko. I možda ja nisam dobar čovjek, možda bih mogao i morao biti bolji. A možda upravo u tom otporu spram ne najtežeg među kućanskim poslovima dokazujem sebi svoju čovječnost, činjenicu da unatoč automatizmima nisam robot, nego još uvijek ljudska osoba, iako živim sam, već dugo, možda i predugo pa sam somatizirao navike. Čišćenje prašine ništa je prema održavanju toaleta, a vidite, to mi je omiljen posao: jedna od mojih bivših djevojaka branila mi je odlazak s njome u DM, jer ja bih kupio i četvrti Denk mit Kalkreiniger i peti Cillit Bang, da skratim, high-end pomagala za čišćenje sanitarija.

Dva su razloga zbog kojih to činim: prvi je čisti Zen: ova vrst čišćenja gotovo je meditacija, posve me lišava ne samo misli, nego i procesa mišljenja – u tim trenucima kao da perem trijem hrama, i ja stvarno mislim ne samo da razumijem zašto je nemoguće u duhovnom razvoju napredovati dalje ako se ne razumije smisao ovoga posla, nego naprosto mislim – i to je drugi razlog – da je upravo kupaonica Kurukšetra: bojno polje sukoba sa samime sobom. Tu, gdje ili ma i najumorniji navečer očetkamo zube prije spavanja, tu gdje se susrećemo sa sobom češće no igdje drugdje: u ogledalu, naime, tu gdje se i kad se mrzimo zbog preranog ustajanja, i u svom rasponu ljudskog odnosa spram sebe samoga ne odustajemo od sebe i iako znamo da je uzaludno, da ćemo kad-tad ipak k zubaru, uzimamo floss i sasvim se maniristički dovijamo kako da odgodimo neumitno ( Hocke ), tu, u kupaoni, uređujući nju uređujemo sebe, na mjestu na kojemu se i inače, samo prividno, uređujemo izvanjski, za van.

Sve ove poslove ne radim kako to znaju činiti žene: u pravilnim ciklusima, neke početkom vikenda, neke dan prije da si ne pokvare vikend, ali uglavnom redovito i uvijek isti dan. Ja to činim kad vidim da to treba učiniti, ne samo rutinski, ne formalno, nego i sadržajno: ne ribam čiste slavine niti ne dekalcificiram mrežice u njima ako je mlaz vode idealan i bez raspršivanja. O, naravno da djelujem profilaktički, da ne čistim tek kad je očito da se mora, ali, ne perem prozore subotom, metaforički govoreći, jer ih nikada ne perem. To je nešto što ne radim. To radi čistesa. Ne znam zašto, ali nemam nikakav odnos spram prozora.

O tome ipak treba razmisliti. Možda je to stoga što je uvijek pala kiša kad bi mama oprala prozore, a činilo mi se da ih pere svaki tjedan. Možda kiša i nije pala ali je tata tako govorio. Možda se ipak dakle radi o djetinjstvu i Freudu, tu, kod prozora, koji dopuštaju da vidim i budem viđen, tu na granici moje osobnosti, na mjestu susreta vanjskoga svijeta i moje nutrine, moje intime. Inače mrzim ma i najmanje zamazanu šoferšajbu, ali prozore ne perem nakon prve kiše, koja je kao i sve gradske prljava i ostavlja traga. Moguće tome pridajem preveliku pažnju: nikada ipak nemam prozore za koje bi netko kazao: Dobro, Romano, pereš li ti ikada te prozore?, no nemam ni poriv pregledati ih ne bih li ustanovio treba li ih oprati – valjda gledam kroz njih, ili se pravim, pa gledajući kroz njih gledam negdje u sebe, kako to kod nekih priroda, ili epoha, biva.

Ja živim sam ali nisam usamljen.

Živim sam otočki, britanski, možda engleski: kao što znam povesti kompetentan razgovor u Savile Row, tako znam čime ću ulaštiti kožu fotelje a čime drveninu. Gospoda za to imaju batlera? Naravno, ali ja živim sam. I zato je moja početna rečenica važnija i sretnije kazana no što ste isprva mislili: živim sam izborno, ne zato jer su okolnosti takve i stoga jer tu ne bi bilo mjesta za neku gospođu Milku, koja bi kuhala, prala, čistila, da baš ne zamišljamo rođaka Alfreda Pennywortha. Meni treba moja samoća, onaj trenutak kad zatvorite vrata stana i okrenete ključ u bravi. Donekle treba svima.

Donekle, sve dok se ne pređe granica i samoća ne pređe u osamljenost.

Mada, u nekim godinama, nagađam, to više nije važno.
Važnoj je samo tada imati Denk mit Kalkreiniger.
I sve vam je čisto i jasno.

Clare et distincte.