Najozbilniji kandidat za načelnika općine, stivanski Ghirle, pošao je u Supetar u barci, noseći košare sa suhim smokvama, fritulama, porcijom kotonjate i dva demižona vugave: vinum gratiosum aureum.

Njegovi protivnici pratili su ga pješke duž obale, prašnom cestom i dovikivali mu ružne riječi. Psovali. Poslije su ipak jeli ponuđene suhe smokve, fritule, kotonjate; ispraznivši vino pravili mu ovacije.

A nisu za Ghirla glasali.

Kao da se izlila nafta pakosti. More zagađeno i sve ceste na Braču krcate himbenih rupa. Valja ih preskočiti, što prije se udaljiti, možda i pobjeći odavde.

Postoji samo jedan put na kojem ljeti nema prašine, a suh je, bez odrona. Vijuga maslinicima i svakim svojim kamenčićem, požutjelom travkom preklinje cvrčke da mu pjevaju, daju zauvijek svoj glas. Zrikavci mole noću i zbog vatre koja namiguje sjaju mjeseca ništa im nije teško. Oslušnuti njihov glas nezaboravno je uzbuđenje. Ondje bi, podno suhozida, lijepo bilo i ugnijezditi naša uzavrela tijela. Osjetiti dah divljine i mrmor strasti na razdrljenim prsima. Pustiti vruće uzdahe u predjelu osrčja. Blaženi oni koji prošaptaju riječi ljubavi usred svadbe cvrčka i zrikavca, bijeloga dana, zvijezda i noći. Glas koji treperi i malo dršće od užitka neka bude, kad utrne,izabran.