Knjiga koja izazvala najviše pažnje prošle, 2019. godine, izvjesno je posljednji, sedmi po redu roman Michela Houellebecqa Serontonine.
Bez objašnjenja koje sam pročitala u nekim kritikama, nikad ne bih shvatila, iako sam pročitala ovaj roman, o čemu se tu stvarno rad : Florent-Claudea Labrouste, srednjovječni inženjer agronomije, depresivac čiji su se roditelji ubili, napušta posao u Ministarstvu, stan, i životnu saputnicu, Japanku, da bi otišao u potragu za svojom prošlošću.
Ono što ovdje bode oči jeste vulgarnost. Ona je u knjizi zasjenila sve drugo.
Kako je moguće da je ovakav jedan prostački autor postao najveći francuki savremeni pisac? Nakon takvih izuzetnih romanopisaca i pjesnika u prošlosti francuske literature.
Michel Huellebecq je nesumnjivo fenomen moderne litarature, ali zašto? Je li stvarno Francuska postala takva prostačka zemlja, i ne samo Francuska gdje on ima uspjeha, a muškarci takvi bijedni «ljubavnici», pa ovaj pisac važi za najvećeg danas svojoj zemlji ? Ili zato što je izuzetan dijagnostik društva ? Ili zato što on, kao ni jedan pisac do sada, do te mjere «glorificira» ljubavni čin? Za one koji ne razumiju ironiju, treba odmah reći da tu naravno nema ni traga od ljubavnog čina, nego je riječ o silovanju, čerečenju, međusobnom čerupanju dva partnera, a moglo bi se reći čak o povraćanju jednog na drugog.
Posebno je roman vulgaran na početku. I to je, slobodno se može reći, jedan od najvulgarnijih, ako ne i najvulgarniji roman koji je ikad napisan ne samo u Francuskoj, nego i u svijetu. Postoji niz svjetskih, odličnih pisaca koji važe kao erotski pisci, iako su oni izuzetno osjećajni i senzualni autori koji su u stanju da i nama prenesu svoju senualnost. Takav je Philipp Roth, Paul Auster u nekim djelima, Singer i H. Miller u svim knjigama, kao i D. H. Lawrence, ali i mnogi drugi, gdje žena nije otirač, a muškarac nije bič božji.

Uprkos svemu, izdvojiti ću iz opusa gore pomenutog pisca roman «Pokornost», gdje je sasvim tačno, reklo bi se proročanski opisao parišku univerzitetsku sredinu i « kavijar-ljevicu », makar mu to možda nije bila namjera. Bez obzira na užasne scene silovanja koje autor smatra za ljubavni čin, ovaj roman je za mene bio vrlo duhovit, i nigdje nisam vidjela islamofobiju, nego upravo jadan položaj žene u svim društvima, naročito ortodoksnom islamu i islamizmu koji se širi poput virusa – vidjećemo dokle sa pandemijom drugih virusa -, i u najvećim demokratijama. Moguće je da ga tako nisu drugi čitali, ali ja jesam. Dok su mi ostale Houellebecqove knjige poslije desetak strana predstavljale inkarnaciju dosade.
Za razliku od proze ovog autora, njegova poezija je istinska poezija. Čak i onda kad u njoj upotrebljava vulgarne izraze, nije prostačka, jer tu vulgarnost ima svoje mjesto, i utapa se u autorovu duboku melankoliju i osjećaj krajnje nesreće koja izbija iz svakog njegovog stiha. Uz to je on i majstor soneta što je pokazao u svojim zbirkama, koje se prodaju bolje nego mnogi romani. Jedina poezija koja se prodaje u Francuskoj. Ne zaboravimo da roman kao žanr ima monopol nad svim drugim žanrovima, i to odavno u ovoj zemlji.
Pronaći velikog pjesnika u Francuskoj je pravi poduhvat, ali ništa jednostavnije nije naći ni dobrog romanopisca. Televizijska emisija La Grande Librairie (Velika knjižara) o književnosti najviše promovira autore koji su toliko dosadni i narcisoidni dok govore o sebi i svojim knjigama da rijetko kome, osim snobu, može pasti na um da ih kupi ; najčešće su to isti pisci koji se godinama « vrte » na svim medijima, i rijetko iskrsne neko novo, a još rjeđe neko zanimljivo literarno lice. Izdavači i mediji ne vole poeziju, a u posljednje vrijeme knjižare uzimaju samo one knjige koje su unaprijed proglašene bestselerima.
Uspjeh u Francuskoj nije neka posebna tajna. Reklama je osnovno mjerilo « dobrog djela ». A da bi dobio dobru reklamu, potrebno je da si bio izuzetno podržan kod izdavača. I da izdavač ima dobrog « agenta » (attache de presse) koji zna da te proda.
Houellebecqov posljednji roman uspio je naročito zahvaljujući njegovom izdavaču Flammarionu, koji ga je odmah štampao u stotinama hiljada primeraka – bez rizika o prodaji, oslonjen na njegovu raniju slavu – , ali prije štampanja knjige nije htio odati ni naziv djela. Tako se oko knjige stvorio gusti veo misterije koja je višestruko unovčena. Za manje od pola godine knjiga je prodata u pola miliona primjeraka. Flammaraion je čitaocima najavljivao neprestano da se ne brinu, da će povećati broj primjeraka knjige, dok su ditirambi pljuštali na sve strane. Uz mnoge druge, časopis Elle (Ona) je obavijestio svoje čitaoce, naročito čitateljke, da «Houellebecq potpisuje veliki romantični roman jednog tipa koji upravo umire od tuge, u jednoj civilizaciji koja se upravo gasi.» Kako ne uzviknuti pri tom: Jadni romantizam! jadna literatura! Jadna civilizacija.

Pored gore pomenutih pisaca, niz je drugih o kojima se piše, a u posljednje vrijeme pažnju privlače i knjige Leile Silmani, marokanskog porijekla koja je za roman Une chanson douce (Blaga pjesma) dobila Goncourtovu nagradu 2016, i po kome je 2019 napravljen i istoimeni film. Ovdje bih samo podsjetila na to da je «šok-roman» kakvim «Blagu pjesmu» smatraju Francuzi, inspirisan jednim «fait divers», kada je u New Yorku 2012. žena ubila dvoje djece koje je čuvala. Roman je odmah prodat u sto hiljada primjeraka, i preveden potom na 40 jezika. Nedavno je Leili Slimani izašao kod Gallimarda novi roman, prvi dio trilogije pod anslovom Un pays des autres (Zemlja onih drugih).
Za razliku od Houellebecqa, čije se neke knjige pamte jer iritiraju, rijetki su pisci čiji se romani zadrže u sjećanju duže od nekoliko trenutaka. A mlakost i artificijelnost postala je glavna odlika francuskih romana od pojave novog romana. Uz to su teme svuda, i u literaturi i u filmu gotovo isključivo feminizam, homoseksualnost, i (tu i tamo) ekologija. Sad će vjerovatno navaliti svi da pišu o COVID19, dok je BHL (Bernard-Henry Levy) već objavio knjigu pod naslovom Ce virus qui rend fou (Virus koji izluđuje). Autor ističe da je prije corona virusa čovječanstvo upoznalo mnogo smrtonosnije pandemije ali nikad nije bilo prisilno izolovano na ovaj način, nikad nije došlo do takve inflacije govora u javnosti. Mediji su bili opsjednuti virusom i ništa drugo nisu radili nego prebrojavali mrtve. Autor se ne zanima šta je zapravo taj virus, nego šta o njemu govore. I kakvu priču je sam proizveo. Za njega je sve što je vezano za ovaj virus bio čisti delirijum gdje svako nastoji da izvuče koristi za sebe, u budućnosti koja se interpretira sad na razne načine. Knjiga je dočekana sa odobravanjem od nekih koji smatraju da su strah i izolacija još gori od virusa, i s neodobravanjem i napadima od onih koji smatraju da je ovaj snob i dalje ograničen i neodgovoran, neki misle da je čak «šteta što nije i sam zaražen da nas oslobodi svojih umovanja». Iako to nije fikcija niti čista literatura, BHL smatra da situacija prevazilazi fikciju, on ne silazi s medija, i ne prestaje da daje lekcije protiv lekcija na svim tv-kanalima Evrope, dok se knjiga koja je izašla ovih dana kod Grasseta -, gdje je isti autor jedan od glavnih urednika, već prodaje kao «baguette». Inače je novce od prodaje autor namijenio Asocijaciji za razvoj knjižara i kreacija.

Kad je beletristika u pitanju, ja bih ovdje svjetlo bacila više na jednog drugog pisca: Lionel Duroy-a koji ne spada u one najpopularnije pisce. To nije houellebecqovska kvasi-porno literatura koja je zamadžijala Evropu, najviše možda Njemačku ; nije (kvazi)poetski i novi roman kakvih je na pretek i danas i koji nastoje kopirati neponovljiv stil Marguarite Duras ; nije ni nebuloza kakvu gaji Marc Lévy koji se prodaje kao halva i još neki njemu slični, a čije knjige ti same padaju iz ruku dok ih čitaš. Nije šupalj i vulgaran poput Christine Angot. To je pisac koji piše iskreno, i čita se sa zadovoljstvom. Možda ne spada među francuske klasike, ali bi sigurno neke od njegovih knjiga već trebalo smjestiti u klasičnu literaturu. Posebno njegov roman «Chagrin», Tuga.
Lionel Duroya je rođen u «antisemitskoj» sredini, što i sam ponavlja u medijima. Otud njegova opsjednutost, iz knjige u knjigu, pitanjem antisemtizma, rasizma, ksenofobije, mržnje, pa time naravno i ljubavi kao antipoda svega ovog nabrojanog.
Istovremeno je on i pisac zvani « nègre » (crnac) jer «posuđuje pero» slavnim ljudima, odnosno piše umjesto tih slavnih osoba njihove biografije, dok se oni potpisuju kao autori djela. On stoji i iza veoma uspješne autobiografske knjige Gérarda Depardieua koja je prije nekoliko godina izdana i veoma dobro prodata. I ne samo iza ove.
Pomenuti roman «Chagrin», Tuga, objavljen kod Julliarda, izvanredna je slika dekadentne francuske aristokratske porodice, koja više nema ništa osim titule. U toj staroj katoličkoj porodici, bio je zabranjen i abortus. Lionelova majka je stoga morala rađati djecu sve dok joj je to priroda dopuštala. Ova mondena aristokratkinja, i siromašna buržujka, rodila ih je jedanaestoro, dok je desetoro preživjelo. Budući da je u mladosti navikla bila na najskuplje kvartove i najljepševe vile, da bi joj udovoljio, muž krije od nje da mu posao loše ide, i zadužuje se, nalazeći luksuzne stanove u Parizu, iz kojih ih potom izbacuju na ulicu.
Lionel Duroy će sve učiniti da pobjegne od takve sredine i načina života, pa će svoju tugu i bol utopiti s «perom» u ruci, i u «mastilu» u ovuu odličnu Tugu (Chagrin).
Obilježen za sva vremena svojim djetinjstvom koje je proživio u konzervativnoj i antisemitiskoj sredini, autor će biti duboko dirnut i sudbinom Balkana devedesetih godina prošlog vijeka, a napose zaintrigiran srpskim zločincima. Ono što će ga navesti da napiše knjigu o njima, biće samoubistvo kćerke srpskog generala Mladića. Knjiga nosi naziv L’hiver des hommes (Zima ljudi). Već sam naslov sugeriše da se tu radi o svakoj vrsti zime. Knjiga simbolično prikazuje i taj bukvalni zimski ambijent u kome će se naći Lionelov junak, Marc, i ukazuje na simboliku života među zločincima. Marc, junak knjige, koji je fasciniran djecom ratnih zločinaca, odlazi prvo u Beograd 2010. gdje vodi anketu o samoubistvu kćerke spomenutog zločinca, osuđenog u Hagu za zločin protiv čovječnosti, «koga međutim i dalje slave u njegovoj zemlji». Nakon Beograda, još više zaintrigiran sudbinom svih zločinaca, Marc odlazi u Republiku Srpsku, tačnije na Pale, gdje će se zadržati šest mjeseci i razgovarati sa počiniocima raznih nedjela, sve u «ime mira». S nedvojbenom iskrenošću, junaci ove knjige pričaju o užasima i zločinima koje su sami počinili, ubijeđeni da su pravilno postupili što su protjerali sve Muslimane i Hrvate sa svojih ognjišta, daleko iz njihove blizine. A kako veli i izdavač na poleđini ove knjige, ti ljudi zime, ”zatvoreni u svoje etnički čiste zone, ostvarili su tako svoj nacionalistički san, koji sanjaju mnogi danas u svijetu: napokon se osloboditi onog drugog. Ipak njihove neprobojne granice, nisu ništa drugo nego zatvor u kome umire cijeli jedan narod”.
Da, kako kažu i kritičari ove knjige, autorov pogled na te ljude je lucidan, ali istovremeno i ispunjen određenim osjećanjem empatije. « Jesu li ove žene i muškarci posljednji preživjeli brodolomnici svijeta koji nestaje, ili preteče tragedije koja nadolazi? » pitaju se oni, kao i sam autor. To najzad i sami možemo zaključiti nakon čitanja «L’hiver des hommes» (Zima ljudi), knjige u kojoj, opisavši situaciju nacionalista svojim ledenim perom, Lione Duroy ostavlja čitaocu da sam donese zaključak o «djelima» zločinaca s kojima je dijelio i dobro i zlo šest mjeseci na Palama.
Gimnazijalci su presudili i dali mu 2013. nagradu Renaudaut des lycéens (Renaudaut gimnazijalaca), shvativši vjerovatno knjigu kao važno djelo koje otvara delikatno pitanje nacionalne izolacije, rasne i nacionalne «čistote», kao i mnogih drugih pitanja. A vjerovatno su knjigu shvatili i kao denuncijaciju zločina.
Sve to ne znači da sam pisac, nije ostao ambivalentan u svom sudu koji nije eksplicitan.
U jednom od intervjua o srpskim nacionalistima i zločincima Duroy će reći da ih je razumio, i da bi, da se našao u istoj situaciji, i on isto činio što i oni. Voditelj tv-emsije o književnosti, La Grande Librairie (Velika knjižara) nije na ovo reagovao, ali oni koji znaju knjige ovog pisca mogli su zaključiti da je na ovaj način, to jest na najbolji mogući način odao počast i iskazao naknadnu ljubav prema roditeljima i cijeloj porodici, koja ga se bila odrekla zbog njegovih knjiga. I pored ove izjave, teško je i zamisliti Lionela Duroya, koga sam upoznala i s kojim sam imala priliku da razgovaram, jednom smo zajedno učestvovali u nekoj radio-emsiji a nedavno i na Sajmu balkanske knjige, kao nekog ko bi rado činio zločine koje su počinili Četnici devedestih godina.
Prije nekoliko mjeseci, ponovo sam, dakle, imala priliku da učestvujem sa istim piscem na Sajmu balkanske knjige. Na pitanje voditelja o romanu Eugenia za koju je 2019. godine dobio i nagradu Anais Nin, u jednom času je opet pomenuo svoj boravak na Palama, među zločincima “koje nikad ne bi odao, jer im je dao riječ”. Teško etičko pitanje. Knjiga, ili smrt desetine hiljada ljudi? Nije laka dilema kad je pisac u pitanju.

Sve knjige ovog autra, a naročito «Zima ljudi» i «Eugenia», otvaraju pred čitaoca brojna pitanja. Jedno od tih je šta je uopšte saučesništvo. Empatija? Šta je porodica za nas sve, zašto bijeg. Šta je osjećaj krivnje. Da li su žene osjećajnije, ili samo «mirnije». Šta je uopšte stvarnost. (Naučnici nas uče da riječi ne odgovaraju nikad realnosti, nego našoj predstavi o realnosti.)
Posljednja njegova knjiga On était nés pour être heureux (Rođeni smo da budemo sretni) objavljena 2019, i ovaj put kod Julliarda, govori o pomirenju sa njegovom porodicom s kojom godinama nije komunicirao i koja ga je čak i sudski gonila zbog odavanja porodičnih tajni. (Oslobođenje)