Kad mi je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u ruke dospjela knjiga Gabriela Garcie Marqueza „Sto godina samoće“ kao da me pomeo tsunami. Odonda, pa do danas, ta mi je knjiga ostala u vrhu svega što sam pročitao od literature. Slikovito, da moram doživotno na pusti otok i smijem ponijeti samo deset knjiga, „Sto godina samoće“ bila bi među njima.

U skladu s tim jedva sam dočekao sljedeće knjige istog pisaca koje sam se uspio dočepati, pa sljedeće, pa sljedeće… Izmjenjivali su se „Jesen patrijarha“, „Pukovniku nema tko da piše“, „Ljubav u doba kolere“, „Dvanaest hodočasnika“… No koliko god sve sljedeće knjige bile jednako dobro napisane, svaka sljedeća me je sva manje obuzimala. Kao da se čarolija potrošila, kao da sam se zasitio… Iako ništa nije okrnjilo poziciju „Sto godina samoće“, posljednjih nekoliko Marquezovih knjiga nisam se ni potrudio nabaviti.

Situacija se okrenula s posljednjim njegovom knjigom objavljenom kod nas, „Putovanje po Istočnoj Europi“. Zainteresirala me tema, no kako mi je supruga zabranila kupovati knjige (osim rijetkih izuzetaka koje moram dobro obrazložiti), spasila me ljubaznost kolega iz VBZ-a koji su mi poslali recenzentski primjerak. Marquez je kao mladić proputovao zemljama koje je svrstavao u Istočnu Europu, no – nažalost – među njih nije ubrajao Jugoslaviju, što me je zapravo najviše zanimalo. S druge strane, knjiga je otkrila novog Marqueza-pisca, vrsnog putopisca bez ikakvih dodirnih točaka s južnoameričkim magičnim realizmom. Istovremeno s tim, koliko god da sam do nedavno smatrao da otprilike znam kako se živjelo u zemljama kojima je proputovao, tek je Marquezova umjetnička uvjerljivost uspjela predočiti kako se ondje živjelo na svakodnevnoj bazi, kako su se ljudi osjećali. Sve u svemu, neizbježna je pomisao – sreća da nismo živjeli među tim zemljama. Prema Marquez Jugoslaviju ne spominje, upravo zbog toga knjiga se može čitati KAKO SE KOD NAS NIJE ŽIVJELO.

Neizbježna je primisao uz neizbježnu pomisao – kako to da je Kolinda Grabar Kitarović patila iza „željezne zavjese“ bez jogurta, a Gabriel Garcia Maquez nije uopće mislio da Jugoslavija s druge strane? Kome više vjerovati – Kolindi Grabar Kitarović ili Gabrielu Garcia Marquezu? Koliko god slabo poznavali ijedno od njih dvoje, što mislite tko je pametniji – Kolinda Grabar Kitarović ili Gabriel Garcia Marquez? Kome od njih se može više vjerovati?

Doduše, možda Kolinda ima epohalnu prednost da je u Jugoslaviji rođena i odrasla, a Gabriel (koliko se zna, koliko znam) nije u nju ni prismrdio? Njezino je iskustvo iz prve ruke, njegovo rekla-kazala…

Da eliminiramo faktor slučajnog rođenja uzmimo za primjer Julienne Bušić, Stjepu Bartulicu, Johna Batarela i Ivu Stiera, rođene od Australije preko Sjeverne Amerike do Južne Amerike. Kako su svi oni uvjereni da je Jugoslavija bila tamnica naroda, najcrnji komunizam, diktatura i slično, a Gabriel Garcia Marquez ne misli tako? Hoćemo li vjerovati onima kojih je više? Što mislite tko je pametniji i kome se više isplati vjerovati – Gabrielu Garcia Marquezu ili Julienni Bušić, Stjepi Bartulici, Johnu Batarelu i Ivu Stieru, svakome od njih posebno i svima njima zajedno?

Pomisli i primisli su me odvukle predaleko od knjige. Tko voli putopise, doći će s tom knjigom na svoje. Tko voli putopise koji govore o ljudima u dalekim, stranim krajevima, a geografske osobitosti su samo podloga i kulisa, uživat će još više. Preostaje samo pitanje – zna li itko za ikakav tekst G.G.M.-a o Jugoslaviji?