Slikovnost: Fellini

“Ribe nisu pretjerano inteligentne životinje”, objašnjavao je Krleža. “Ribe ne razlikuju staklo od vode. Ribe plivaju u jednom smjeru dok nisu ustima osjetile da se kroz staklo ne da dalje plivati, a to su iskustvo potpuno smetnule s uma poslije okreta do druge strane posude. Ta riblja glupost traje već čitavu vječnost…”
Isto je i s demokratskim izborima: u predizbornim kampanjama većina političara svjesno obrlaćuje narod lažnim obećanjima koja postanu bezvrijedna roba čim ovi zasjednu na vlast; narod tada s gorčinom uviđa da je prevaren, namagarčeni i izdan, ali to iskustvo potpuno smetne s uma kad za četiri godine dođu novi predizborni cirkusi.

Izrekom “Panem et circenses” (kruha i igara) rimski satiričar Juvenal kritizirao je narod zbog odustajanja od političkog angažmana za račun besplatne hrane i zabave u tadašnjim cirkusima. Nije ni slutio da će ta kritika biti aktualna više od dva milenija, uz jedan dodatni, njemu vjerojatno nepojmljiv fenomen: u cirkuske priredbe danas spadaju i razna politička događanja u kojima narod upravo revno izvršava svoje građanske dužnosti.

Circus maximus novog doba utjelovljuju predizborne kampanje demokratskih, posebno parlamentarnih izbora. Te cirkuske priredbe, osim suvremenih varijanti gladijatorskih borbi, nemaju puno sličnosti s antičkim cirkusom, ali sadrže mnoge elemente modernog cirkusa: iluzionizam, vještina kreiranja prividne, lažne stvarnosti, npr. produkcija nečega iz ničega i lebdjenje bez uporišta; žongliranje, naročito riječima, idejama, te sadašnjošću i budućnošću naroda; akrobacije u zraku, uključujući i skokove u prazno ili sebi u usta; hodanje po tankoj žici između istine i laži; klauniranje, igrokazi našminkanih izvođača koji ne pokazuju svoje pravo lice dok pričaju i izvode gluparije.

Spomenuti cirkuski elementi obilježavaju i predizborne kampanje većine domaćih stranaka.
Promptno kapitalizirajući svoju “spasilačku” ulogu u pandemiji , HDZ obećava: “Budućnost dočekujemo sigurni”, “Sigurna Hrvatska”. U stvarnosti, “sigurnost” se odnosi na osvajanje/zadržavanje vlasti, pa HDZ unatoč uputama EU otvara granicu s BiH radi svojih živih i mrtvih birača, svjesno riskirajući “sigurnu Hrvatsku”, tj. ionako jadnu turističku sezonu i daljnji rast epidemije; a jedino “sigurno” izgleda sve dublje ekonomsko i socijalno propadanje i odlasci naše djece “trbuhom za kruhom”.

SDP obećava “Program za novi početak”. Opet. Oni bi ponovo nešto restartali makar se nikad dosad, ko ni Jovini pačići, “nisu makli dalje od početka”, niti pokazuju sposobnost da barem smisle što bi to bio “novi početak” – kako za njih kao stranku tako i za društvo.
Domovinski pokret sa Škorom pjevuši “Sude mi… Zato što svoje volim”, računajući tom infantilnom patetikom privući sve koji svoje vole, tuđe ne podnose, a koji se neće pitati misli li se pod “svojim” na dobrobit naroda ili na vlastite bankovne račune, stanove, zemljišta, gnojišta i sumnjive pajdaše. Škoro akrobata nudi “pravu demokraciju” i istovremeno obećava da će kad preuzme vlast namah “dati po prstima” svima koji pokazuju srednji prst njegovim pučkoljubnim zamislima. (Sapienti sat.)

Most poručuje “Hrvatska se budi” brkajući buđenje nacije s vlastitim buđenjem – uz vjeru, nadu i ufanje da se neće ponovo utopiti dok se narcisoidno ogledavaju u mutnim političkim vodama.
HNS je smislio “Hrvatska se voli radom”, makar sami dosad nisu pokazali veliku radišnost=ljubav, a u stvarnosti (koju su oni tom ljubavlju su-kreirali) zbog propadanja ekonomije neprestano raste broj nezaposlenih, onih koji nemaju priliku raditi=voljeti Hrvatsku, pa su potencijalni ne-ljubitelji Hrvatske.
Bandić se kao i obično ne susteže otvoreno lagati: “365 delamo! Obnavljamo, radimo i zajedno živimo za Zagreb”, znajući da narod brzo zaboravlja i da je moguće da ponovo bude izabran kao najomiljeniji kriminalac na vlasti.

U našoj predizbornoj cirkuskoj predstavi sudjeluje i Crkva, brinući se za odgovarajuću reakciju publike. Za tu svrhu ona upozorava vjernike na prigodno apdejtan “grijeh propusta” i usmjerava ih na “jasne kriterije za razlučivanje kandidacijskih lista i programa” i pojedinih kandidata – koji se očituju u zauzimanju za “brak kao zajednicu muškarca i žene”, neradnu nedjelju, vjeronauk u školama i obrazovnu reformu “u skladu s kršćanskim vrijednosnim sustavom”, osudu bivšeg režima i veličanje Domovinskog rata – a da bi po tim direktivama vjernici onda glasali “svojom slobodnom odlukom”.
Jasno ko dan: “Slobodna volja” je temeljni princip modernog društva ali i najveći i najuspješniji iluzionistički trik.

Zanimljivo je što – mada znamo da predizborne kampanje uglavnom nude samo prazna obećanja, floskule, manipulacije mozgovima i osjećajima birača, poluistine i neistine s predumišljajem, pretvarajući život i budućnosti naroda u gladijatorsku arenu sebičnih, partikularnih interesa – mi te cirkuske političke predstave uzimamo kao nešto ozbiljno i stvarno.
Još je zanimljivije kako s omalovažavanjem i nadmenošću “odraslih” za djecu zaokupljenu igrom govorimo da žive u mašti, virtualnom, nestvarnom, neozbiljnom i neistinitom (djetinjastom) svijetu; dok svijet nas odraslih, eto, pršti ozbiljnošću i istinitošću… kako to već pokazuju, između ostalog, i političke predizborne cirkusijade.
Ali, “to je politika, kažemo, “tako svijet funkcionira”, “to je stvarnost”… Što je stvarnost? Prihvaćanje iluzije kao nečeg stvarnog? Zar je nemoguće to odbiti, promijeniti, prestati se pretvarati da je istinito i ozbiljno nešto što je neistinito i neozbiljno… smisliti nešto bolje?!

Vjerojatno je u pravu Voltaire kad kaže: “Ako bismo ljudima oduzeli njihove iluzije, koje zadovoljstvo bi im onda ostalo?” Ali mene i dalje kopka pitanje: tko je gluplji – ljudi ili ribe?