U sklopu obilježavanja pet godina od smrti Marije Braut donosimo tekst Dubravke Belas o Marijinoj fotografiji objavljen u jesen 2013. godine u Croatia Airlines Inflight magazine “CROATIA”

“Fotografirati ne znači samo rukovati kamerom. U čin fotografiranja unosite sve slike koje ste ikada vidjeli, sve knjige koje ste pročitali, glazbu koju ste slušali, ljude koje ste voljeli,” zapisao je Ansel Adams koji je osnivanjem odsjeka za fotografiju pri Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku najviše učinio za priznavanje fotografije kao umjetnosti.

Za Susan Sontag, svaka fotografija predstavlja memento mori. Ona sudjeluje u nečijoj smrtnosti, u ranjivosti, promjenjivosti, pa i kad se radi o stvarima, a isjecanjem i zamrzavanjem jednog trenutka svjedoči o neumoljivom topljenju vremena.

Za druge, fotografije su okrutna, ironična umjetnost. Kažu da zarobljeni trenutak odvlače u budućnost, onaj isti trenutak kojem je možda trebalo biti dopušteno da ispari u prošlosti, da postoji samo u uspomenama i bude zamagljen kasnijim događajima. Fotografija nas tjera da gledamo ljude prije nego ih budućnost dokrajči..

I sam je Henri Cartier-Bresson proživljavao melankoliju rada sa stvarima koje stalno nestaju, a kad jednom nestanu, nema te majstorije, toga trika na zemlji koji bi ih mogao vratiti natrag, pa ostaje samo to hvatanje trenutka, te stotinke sekunde koja se više nikad neće moći ponoviti, reproducirati. Zato su fotografije istodobno i lažna prisutnost i znak odsutnosti, misli Sontag.

U knjizi Camera lucida, Svijetla komora, Roland Barthes govori kako je jednom naletio na fotografiju najmlađega Napoleonova brata. Sa čuđenjem, koje kako sâm kaže, nikada nije mogao ublažiti, shvatio je da “gleda oči koje su vidjele Cara”. Stvarno tijelo koje je nekad bilo tamo, zrači i napokon dotiče njega, gledatelja, koji je ovdje, a trajanje je te transmisije posve bez značenja. Kako se činilo da nitko ne razumije i ne dijeli to njegovo čuđenje, zaboravio ga je s vremenom, shvaćajući kako je život, eto, napravljen od takvih malih usamljenosti. Fotografije bića kojeg više nema, dotaknut će ga, zapisao je, poput odgođene zvjezdane zrake. Pred fotografijom svoje majke u dječjoj dobi, Barthes će pomisliti – ona će umrijeti. I zadrhtati… nad katastrofom koja se u stvarnome životu već dogodila. Tako je za njega, bez obzira je li ili nije portretirani već mrtav, svaka fotografija jedna takva katastrofa.

Gledanje fotografija pomalo je voajersko, no s pristankom, na neki “pristojan” način. Promatrajući ih, uvijek ulazite u nečiju intimu. Izloženu intimu, ali još uvijek intimu. Čak i kad se radi o fotografijama pejsaža ili mrtve prirode, bez ljudskih likova, i dalje su prisutne, tvrdio je to i Adams, najmanje dvije osobe – autor fotografije i promatrač i njihovi se dojmovi isprepliću u jedinstven doživljaj. Tako izgleda da je život prije svega napravljen od malih, svakodnevnih kadrova, milijuna okvira u kojima se rađa, umire, voli, tuguje ili smije. Najčešće ih više nema u stvarnome životu, ali snimak nečijeg plača, osmijeha, nečije bolesti, zaustavio se u vremenu i uvijek se, u svakom novom oku, iznova događa.

O tome zaustavljanju života ili bolje, o njegovu odsjaju na foto-papiru, zna ponekad govoriti Marija Braut, najznačajnija hrvatska fotografkinja, posljednja pripadnica zagrebačke škole moderne fotografije, onako kako ju je postavio legendarni Tošo Dabac, njezin prijatelj, kum i mentor. U fotografiju je ušla gotovo slučajno, a onda u njoj otkrila ljubav i strast i bavila se njome dulje od četrdeset godina. Imala je, kaže tri života – mladost, obitelj i sebe samu. Ostavila je karijeru u folklornom ansamblu Lado kad se, predano i bez žaljenja posve posvetila obitelji. Kad je, i opet vođena ljubavlju, odlučila poći dalje, vrijeme je podredila sebi i svome radu, hrabro pretpostavivši svoj rad svemu ostalome.

Danas se svakodnevno može susresti na Gornjemu Gradu, njezinom pravom životnom prostoru i mjestu nadahnuća za velik dio njezinog opusa.

Markantna, prepoznatljive krhkosti, brza na osmijehu i jagodica zarumenjenih kao u neke mladice, s dugom, bijelom kosom skupljenom nisko na potiljku, više ne može žuriti dugim i hitrim koracima duž poznatih uličica prastare zagrebačke duše. Za nju, to je najljepši dio grada kojeg je od prve zavoljela i odlučila ostati u njemu. Osamdesete uzimaju svoj danak, pa sad uz pomoć štapa iscrtava svoj gornjogradski trokut poznatih sastajališta: Pod starim krovovima, Cinkuš, Molokai… Na Katarininom se trgu pod suncobranom, uz novu cigaretu, hladi čašom punom kockica leda, dopunjenom bijelim vinom. Na suprotnoj strani je gimnazija koju je nekad pohađala, malo dalje je galerija u kojoj je imala izložbu, tu je i staro zdanje u kojem više nema mitske Taverne, sastajališta umjetnika i njihovih poklonika. Svaki je korak ovdje bremenit uspomenama – neke su ostale samo njezine, a mnoge je sačuvala i podijelila fotografijom. Majstorstvo je učila od majstora, umjetnika koji je nikad nije kritizirao, samo bi rekao – ja bih to napravio ovako… a onda i precizno, detaljno naveo – kako. Vezala se uz njega i uz toliko karakteristični clair-obscur, taj čudesan sraz, ponekad tek susret svjetla i tame, sunca i sjene, živog i mrtvog.

Naučila je da najjače svjetlo ostavlja za sobom najmračniju sjenu. Znala je kako se sjenom svemu može pridati važnost – ako nešto želiš učiniti zanimljivim, govorio je tako i urednik slavnoga Lifea – nemoj to potpuno osvijetliti… A zanimljivo je bilo sve, i mladenka koja sama u vjenčanici žuri šetalištem hodajući rubom svjetla i sjene, gotovo simbolički, na razmeđi sreće i nesreće budućeg zajedničkoga života, možda tužna, prestrašena ili samo ljuta. Zanimljiva su jednako dva goluba na uskom podestu prazne i puste fasade obasjane suncem, zanimljivi su ljudi koji koračaju ulicom, a pred njima, njihove izdužene, nikad dostižne sjene. Njezine strme ulice, stube kojima se penje, a rijetko silazi, započinju u sjeni dok im se na vrhu izljeva toliko sunčevog svjetla da se čine poput zacrtanog puta u Raj. Njezin ilički prozor nije slikovit arhitekturalni element kakvog rado, zbog neobične boje ili pohabanosti fotografiraju turisti. Njegova je zanimljivost kontekstualna: iako posve običan, nezaklonjen zavjesom, s podignutim jednostavnim zastorom, on neproničnom tamom prikriva smirenu unutrašnjost, svejednako štiteći intimu ukućana, dok je širom otvoren suncu i pogledima s najprometnije, glavne zagrebačke ulice, označene tek pločom s imenom, kao jedinim nagovještajem pulsiranja života, bučnosti i užurbanosti. Unutra se možda odvija žestoka kopulacija, možda umire, ali uz svu njegovu raskriljenost, tajna je ostala sačuvana, od fotografkinje, od promatrača s ulice, od promatrača slike…

Mladi pjesnik Marije Braut zadihan je i raščupan recitator svojih avangardnih stihova kojeg publika, u gotovo subverzivnoj tami lokala, prati bez daha, s pažnjom dostojnom nečeg posve novog, tek se u osvijetljenom dijelu u pozadini slike, nazire uobičajeni tijek stvari…

Gotovo da se može osjetiti prašni miris starih tkanina i ćilima, vrpce zvona za poslugu, teških zavjesa i oprave lutaka stare dame koja s kapicom od tila glumi svoju posljednju ulogu; može se na inteligentnom i još lijepom licu opipati zamor i rezignaciju autora koji se mora baviti i pakiranjem svojih umjetnina; pomiješano olakšanje, umor i napetost glumca, ali i scenskog radnika koji povlači kazališnu zavjesu na kraju predstave. I uvijek taj caravaggiovski chiaroscuro, gust i raskošan, to crtanje svjetlom, koje poništava i boju i crnilo. A ljudi, kaže Marija Braut iz svog crno-bijelog svijeta, ionako osjećaju boju i ondje gdje im nije ponuđena.

Crno bijeli svijet jasniji je, a istodobno tajanstveniji od obojenog. Jedan je drugi slavni fotograf, Ted Grant, znao reći: kad fotografirate ljude u boji, fotografirate njihovu odjeću. Ali kad ih fotografirate u crno-bijeloj tehnici, fotografirate njihove duše.

I kao što je za Mallarméa sve postojalo samo zato da bi završilo u knjizi, tako je za Mariju Braut sve postojalo samo da bude zabilježeno njezinim foto-aparatom. “Lijepa” fotografija odavno već nije značila samo lirske motive, cvjetne vjenčiće, pastoralu, uvojke djeva odjevenih u čipku, morske zalaske sunca, već je karakter i snagu pronalazila u naizgled bezvrijednom, svakodnevnom, običnom. Ono što je činilo razliku i motivu mijenjalo značaj i pridavalo mu važnost, bio je objektiv foto-aparata.

Ali ništa nije voljela tako kao svoju tamnu komoru, svoje sigurno utočište. Ondje bi pod crvenim svjetlom uvijek iznova iskušavala čudo – onu tajnu što se događa kad se na bijelom listu papira uronjenog u razvijač, iz snopa svjetla propuštenog kroz negativ, poput prosutog sjemena, iz prvih mrlja i nejasnih šara, pod prstima, kao da izlazi iz njih, počne razaznavati oblik i napokon pojavi slika koju smo snimili. Zatim pažnja da se ne propusti onaj pravi trenutak kad je treba fiksirati, u trenutku kad je kontrast najbolji, da ne pocrni i ne ugusti se u svoju suprotnost, u tamno ništavilo. To joj danas najviše nedostaje, i tu nemogućnost razvijanja filma i fotografija, smatra svakako nečim najtežim što joj se dogodilo u profesionalnom životu. No, jednostavno je postalo fizički preteško prenašati kade pune kemikalija, prepune lonce u kojima je kuhala razvijače po starim Kodakovim receptima i omjerima.

Bez njezine tamne komore, bez najdražeg, prvog fotoaparata Rolleiflex 66 kojeg joj je poklonio Dabac i koji je stvarno središte njezinog prvog autoportreta, raskoš tog crno-bijelog svijeta na neki je način zauvijek izgubljena za Mariju Braut. Ali fotografija ju je naučila da i bez kamere gleda svijet poput objektiva, da i dalje uživa u slikama, u svakome trenutku. U onom stvarnom i onom na starim fotografijama. Tako oduševljeno priča o Picassovoj izložbi, nedavno održanoj u Zagrebu. Ondje ju je ganula fotografija Roberta Cape koju pamti iz mladosti – to je ona poznata fotografija na kojoj Françoise Gilot nasmijana korača po pijesku plaže u Golfe-Juanu, a bosonogi, samo za tu priliku subordinirani, veliki Picasso iznad nje nosi golemi suncobran, štiteći je od sunca. Rekao bi Barthes: oni će se rastati, ovo su dani vedrine i sreće, ali neće potrajati… No fotograf je zarobio taj trenutak i sreća nastavlja u njemu živjeti, izvan stvarnosti koja svojim žrvnjem sve melje i uništava. Pamti i Cartier-Bressonove portrete meksičkih prostitutki, počupanih pa groteskno iscrtanih obrva, tijela isturenih kroz pomoćne prozore na trošnim vratima svojih kupleraja. I one se, snimljene tridesetih godina prošlog stoljeća, još uvijek iznova smiješe i dozivaju mušterije. Pamti kako je, kao mlada fotografkinja, dobila zadatak snimati kazalište, trudila se, sa strahopoštovanjem, ne smetati, ne remetiti umjetnički proces koji se događao na pozornici i iza nje, među kulisama… Hodala bi što tiše kako bi uhvatila najbolji rakurs, ali bi je izdalo škljocanje okidača. Gumbek, glumac Mladen Crnobrnja dao joj je tada nadimak: “Marija tiho hoda”… Tako se danas zove dokumentarni film o njezinu životu i radu. Fotografija je za nju i zanat, i ljubav i instinkt i intuicija. Njezina fotografija nije nikad režirana ili manipulirana na bilo kojih način, pa ipak je samo njezina. Dokumentirajući stvarni život, svojom kamerom piše vlastiti iskreni dnevnik, zapisuje neprerađenu kroniku samo svojih motiva. A oni su bili različiti, njezini su ciklusi brojni i po temi i po razdobljima, jednom su to genre-prizori, drugi put njujorški neboderi, dragocjeni portreti hrvatskih umjetnika prošlog stoljeća ili neiscrpni zagrebački motivi, pa prozori, prozori, bezbroj prozora, poput nagovještaja, poput ogledala u kojem se nastavlja drugačiji život, onaj ulični koji se gleda s prozora, i onaj zatvoreni, kućni, ne nužno obiteljski, kakav se tek naslućuje s ulice. No uvijek su dokaz da su sva ta lica, svi ti gradovi i pejsaži, svo blago viđenja i slika, jednom doista postojali. I da ih nosimo u sebi kao bogatstvo, gotovo poput one dvojice Godardovih junaka, iz filma Karabinjeri, priglupih seljaka koji, namamljeni obećanjima, odlaze u rat kako bi palili, ubijali, silovali, pljačkali i konačno se obogatili. I kad se, godinama kasnije, trijumfalno vrate kući i pred svojim ženama rastvore teške kovčege, iz njih pokulja samo hrpa razglednica, stotine njih, s motivima svjetskih spomenika, prepunih i blještavih robnih kuća, prirodnih čuda, svih mogućih brodova, aviona, umjetnina, svih zamislivih svjetskih blaga… ali na kraju ipak samo slika, samo odsjaja pravih stvari, da podsjete na varljivost fotografske čarolije.

Tako i mi sa sobom svugdje nosimo svoje kodirane trenutke, svoja iskustva ucrtana na licima, životnu popudbinu zabilježenu tek na slikama. Ipak, ma kako ih dešifrirali, ono što na njima vidimo, više nismo mi.

Marija često kaže kako ju je fotografija znala dovesti u najčudnija stanja, odvući na najneobičnija mjesta, u daleke gradove i predjele, ali i da nikada ne bi, da se nije bavila fotografijom, tako dobro upoznala Hrvatsku, od najsjevernije točke do Konavala i Prevlake, do ratnog, ranjenog Dubrovnika. Najdraže joj je, kaže, draže od svih formalnih priznanja i nagrada, kad vidi da se njezine fotografije i danas izlažu i razgledaju i nada se da će jednom i mnogi neobjavljeni, još nerazvrstani i nesređeni negativi biti dostupni i rado gledani.

Trebao je čitav jedan životni vijek da ih se prikupi. Trebalo je i hrabrosti odgovoriti tome pozivu, sve ostaviti, prepustiti se nadahnuću, trenutku, odvažiti se i napraviti nešto rizično, nešto ljudsko. Otvoriti prozor.

Jer, kaže stih, svaki prozor je slika. Svaka slika je prozor.