Roditelji koji su svoje đake ispraćali na školske izlete i ekskurzije, minute prije polaska autobusa koristili su da još jednom ponove niz savjeta i pravila kojih se na putu trebalo pridržavati. U tom nabrajanju, izgovorena je i najčešće ponavljana rečenica svih djetinjstava onog vremena: „Ne pij vruć hladnu vodu!“ I premda su je svi stotinu putu čuli, nitko je nije uzimao ozbiljno, i zaboravljena je prije nego što su mama i tata nestali iz vidokruga. Već na prvom odmorištu, svi iz školskog autobusa otrčali bi do prve česme ili slavine da se napiju vode. Pili su svi, i oni koji su bili žedni kao i oni koji nisu, a činili su to iz šake, pa bi se pritom obavezno još i umili, a ako je bilo ljeto i ako u blizini nije bilo nastavnika, smočili bi malo i kosu i poprskali najbliže do sebe. Sve je bilo praćeno vikom, smijehom i naguravanjem, jer voda oduvijek djeluje na djecu tako da potiče na veselje i nestašluke. I nikada nikome nije palo na pamet da se najprije ohladi, pa tek onda napije! Niti je igdje zabilježeno, a nije se ni prepričavalo da se je netko od hladne vode ozbiljnije razbolio, ili da mu se je dogodilo nešto drugo, neugodno i strašno, što bi opravdalo tako često ponavljanje onog smiješnog upozorenja.

U kasnim sedamdesetima, mineralna gazirana voda mogla se je kupiti samo u litrenoj boci od zelenog stakla, teškoj i neprikladnoj za nošenje na školske izlete. Vrijeme vode u plastičnim bočicama još je daleko, pa smo pili vodu sa česama koje su se nalazile uz put, jer je bila najslađa i najbolje je gasila žeđ. Opomena koje su nas pratile kroz odrastanje bilo je puno, i za svaku priliku. Ponavljane u raznim varijacijama, nisu bile naročito maštovite što znači da smo manje ili više svi slušali jedno te isto. Uvuci majicu, gola su ti leđa, prehladit ćeš bubrege! Ne hodaj bez papuča. Diši kroz šal, da ne dobiješ upalu pluća. Osuši tu kosu kako treba, dobit ćeš upalu mozga! Makni se s propuha. Dok si pod mojim krovom, i dok moj kruh jedeš, moraš me slušati! Sjetit ćeš se ti mojih riječi. Razgovarat ćemo o tome kad dođemo kući. Zato što ja tako kažem, eto zašto! Pamet u glavu. Mene ne zanimaju drugi, nego ti. Ne pij hladnu vodu!

Dubrava je bila radnički kvart, i roditelji mojih vršnjaka, susjeda i prijatelja iz razreda, mahom su svi bili tvornički radnici. Radili su u tri smjene, boreći se i snalazeći kako su najbolje znali, podižući djecu uz velika odricanja i štednju. „Da tebi bude bolje i lakše“, čulo su u raznim prilikama. Ti tvrdi ljudi koji su se navikli nositi sa svim što im je život donio, nisu se previše uzrujavali zbog oderanih koljena i dlanova svojih sinova i kćeri, pokoje jedinice u školi, ni zbog prepirki i svađa s drugom djecom. “Neću se u to miješati, moraš naučiti da se sama izboriš za sebe”, mama je smatrala da sukobe moram rješavati mirno, ali bez njene intervencije. I ne samo ona, i drugi su roditelji bili sličnog mišljenja. S jedne strane, učili su nas da budemo samostalni, da se snalazimo i zauzimamo za sebe, a s druge, nisu propuštali spomenuti opasnosti koje donosi izlazak iz kuće s mokrom kosom, hodanje bez papuča, i pijenje hladne vode dok smo vrući i uznojeni.

Značenje je bilo jednostavno. Mnoge naredbe i opomene, pa tako i ona o hladnoj vodi, bile su, zapravo, poruke kojima se je, na način sukladan vremenu, iskazivala roditeljska briga. Bile su prihvatljiv oblik nježnosti, čudne i krute baš poput ljudi koji su ih izgovarali. Jer roditelji onog vremena bili su poprilično ukočeni, ljudi koji ni u vlastita četiri zida nisu bili vični nježnostima i izražavanju osjećaja. Činiti to otvoreno, glasno i javno, bilo je ne samo nemoguće, nego i nezamislivo. Zato je, prije nego što je autobus s đacima krenuo put Kumrovca ili Plitvica, lakše bilo viknuti: “Ne pij vruć hladnu vodu!”, nego šapnuti: “Mili, čuvaj se na putu, voli te tata!”

E.G. “DOBRE GODINE”