Slikovnost: Majakovski

Piše: Nikola Devčić Mišo

Baudelaire u proznim fragmentima pod naslovom „Moje razgolićeno srce“ kaže: „Samo ako umije zabavljati, govoriti sam o sebi ima pravo bilo tko“.
Opijenost sobom teži neprekidnoj uzvišenosti, izmišljanju identiteta, valjanju u blatu samosažaljenja, imperativu spavanja i življenja ispred zrcala..iz opijenosti sobom u vječnoj smo potrazi za osvetom, uživanju u rušenju, ljubavi prema zločinu, revolucionarnom praznovjerju, krivotvorenju i falsificiranju…u opijenosti sobom skloni smo neumjerenoj koprofagiji i opijatima, raskalašenom smijanju i cerekanju, mističnom poganstvu..pri opijenosti sobom odlazimo u kazališta na bliske susrete sa kristalnim lusterima, prisno razgovaramo sa mačkama i psima, pronalazimo za sve objašnjenja..u opijenost sobom stavljamo brkove na metafore, čitamo iz dlana, služimo se računom vjerojatnosti u okrutnosti i teorijom kaosa za orijentaciju u pohoti.
Samo su tri bića dostojna štovanja: svećenik, ratnik, pjesnik. ZNATI, UBITI, STVORITI. Ostali su podložni oporezivanju i raboti, stvoreni za konjušnicu tj za obavljanje takozvanih zanimanja.
Svijet funkcionira samo nesporazumom, jer kad bismo se na nesreću razumjeli nikad se ne bismo mogli složiti. Kažu, najčešći razlog prekida holivudskog braka je nepomirljiva različitost u karakterima. Pravi je razlog ipak nepomirljiva sličnost karaktera.

Glavna činjenica Novog svijeta nije ta da Zemlja kruži oko Sunca ili da Sunce kruži oko Mliječnog puta već da svi mi kružimo oko novca. Rođenje „erosa nemogućega“ iz duha pljačke, paleži, silovanja i antrpotehnika dokaz je Matejevog učinka: „ko ima, njemu će se dati“ čega je današnje jamstvo kultura kao presuda u liku kulturnjaka kao čuvara ponavljanja. Čak je i genij hrpa dobrih navika na unutrašnje sagorijevanje iz čijih sudara frcaju iskre.

U zamišljenom dijalogu Kropotkina i Singera Catherine Malabou, u sjeni pandemije koronavirusa, preispituje revolucionarni dinamizam uzajamne pomoći. ALTRUIZAM termin koji je smislio Auguste Comte, ponašanje je koje se opisuje kao nesebično tj ono se obično opisuje kao postavljanje interesa drugih u korist vlastite štete. Tvrdnja da postoji nerecipročni altruizam zajednička je obojici mislilaca s tim da je Kropotkinova teorija uzajamne pomoći ujedno i anarhistička kritika kapitalizma. Singer efektivni altruizam ne smatra pitanjem velikodušnosti već pitanjem računa. Njemu je stalo do maksimiziranja sreće, što znači da treba činiti najviše dobra što možemo tj stjecati da bi se davalo kao poseban oblik činjenja dobra. Recipročni altruizam biološki je upisan u vrstama i za njegovo širenje zaslužan je razum. Kropotkin, pak, u fokus stavlja prirodnu tendenciju živih bića prema solidarnosti. Genijalan je uvid taj da „primitivni oblici uzajamne pomoći nisu instiktivni već djeluju kao određena vrsta pamćenja bez koje povijest ne bi bila moguća. I jedan i drugi traže poveznice između biologije, etike i politike trasirajući time put za susrete ljudi u duhu slobode, bratstva i jednakosti.

Opijenost sobom teži imitiranju Krista, Bude, Homera, Odiseja, svetog Franje Asiškog, Don Kihota, Hamleta..u opijenosti sobom ne prestajemo citirati i Robespierrea, Lenjina, Trockog, Chea, Tita, Maoa..opijenost sobom bolest je duše pogubnija od škrtosti!