Priredio: Nebojša Babić
Pucnjave, neredi i pljačke, na koje smo se naviknuli na primjeru Sjedinjenih Država, sada dolaze iz Srbije. Već drugu noć zaredom prosvjednici se bore s policijom i napadaju zgradu parlamenta, i to ne bez uspjeha. Službeni razlog je pokušaj povratka karantene u zemlju, ali u stvarnosti je sve puno složenije, jer je u tijeku ozbiljno pregovaranje za budućnost Balkana.
Prije samo dva i pol tjedna je predsjednik Srbije Vučić trijumfalno pobijedio na parlamentarnim izborima. Vladajuća koalicija pokazala je davno zaboravljene „jugoslavenske“ rezultate od više od 70% glasova, pri čemu je šest od sedam glasalo za Vučićevu stranku, a samo jedan za njihove socijalističke partnere, bivšu stranku Slobodana Miloševića.
Svi ostali se uopće ne mogu uzeti u obzir. Patriotski savez, koji je zauzeo treće mjesto, dobio je samo 4%. Istina, dio oporbe, svojevrsni savez Saveza za ujedinjenje Srbije, mješovite stranke, Vučića je proglasio diktatorom, a izbori su bili nepošteni, pa ona nije sudjelovala u njima. Taj je bojkot utjecao na odaziv birača, koji prvi put u novijoj povijesti Srbije nije prelazio 50%. Obično je nešto manji od 60%, ali nitko tome nije pridavao posebnu važnost. Izgledao je kao da je mnogostrani protivnik predsjednika poražen, a opozicija je odustala od otpora i ništa nije predstavljalo velike probleme.
Ali Beograd drugu noć zaredom nije spavao, jer su tisuće demonstranata izašle niotkuda, vodeći ulične bitke s policijom. Više puta je bilo organiziranih pokušaja da se upadne u zgradu Narodne skupštine, od kojih je jedan čak završio uspješno, ali su na kraju unutarnje sigurnosne snage uspjele izbaciti radikale iz zgrade.
Dosadašnji računi žrtava se broje u desecima, ali uglavnom među policajcima, na koje se baca kamenje i „Molotovljevi kokteli“. Grad je također pretrpio štetu, iako sada bez puno vandalizma, ali su zapaljeni automobili i porazbijani prozori.
Snage sigurnosti reagiraju suzavcem, napadima konjanika i pritiskom oklopnim vozilima. I općenito reagiraju uspješno i ujutro grad opet bude miran, a dim plamena nestaje. Sve to nalikuje ne toliko revoluciji koliko prazniku neposluha.
Međutim, zahtjevi prosvjednika su prilično radikalni. Čini se da planiraju ukloniti vlast ili je prisiliti da upotrijebi “stvarnu silu”. Srbi će u najvećem broju postupati ovako, jer znaju da će oštre mjere policije pomoći daljnjem rasplamsavanju protesta.
Primjećuje se i krajnje beznačajan broj uhićenih, koji se broje na desetke, ali svejedno, vlasti ne žele ljutiti gomilu, jer će gomila „žuriti da spašava svoje“.
Zapravo, ono što se događa je u principu puno nacionalnih obilježja, koja doslovno impregniraju Balkan.
Na primjer, trojica muškaraca koji su se slučajno zatekli između redarstvenih snaga i radikala isto tako je slučajno pala pod tešku ruku policije. Postoji videozapis u kojem se njih trojica mirno vraćaju na klupu da dovrše svoje pivo.
Svjedoci pišu o slučajevima kada je policijski napad zaustavljen podizanjem transparenta s licima pravoslavnih svetaca. Gdje još to možete vidjeti?
Napadi nisu ni slučajni, jer lokalna uprava ne ograđuje ljude ogradama i labirintima kontrolnih punktova. Doba akcije je noć, jer se popodne u ovo doba godine u Beogradu ne može disati.
No, možda je glavna stvar da sami demonstranti ne znaju što žele ili žele nemoguće. Sudeći po sloganima iz mnoštva, većina prosvjednika želi Vučićevu ostavku i nazivaju ga „zemljanim crvom”, ali općenito je jasno da u skoroj budućnosti neće biti ostavke.
Međutim, u njenom srednjoročnoj perspektivi je davanje ohrabrujućih prognoza predsjedniku nešto teže.
Tri su glavna razloga koja su potaknula Srbe na nerede. Prvi i glavni je trostruko proklet koronavirus. Sada se takozvani drugi val kreće po svijetu, a Srbija je pala pod njega. Broj zaraženih naglo se povećao. Zdravstveni sustav u republici je slab, nema dodatnog novca, pa je vlada odredila da do ponedjeljka svi budu u karanteni. To je razljutilo mase.
Mora se razumjeti da je Srbija uvela jednu od prvih karantena u Europi i bila je bez presedana, posebno teška. Nakon toga su vijci bili zategnuti na nekim mjestima duž kontinenta, ali je srpska vlast u odnosu na druge zemlje i dalje izgledala kao diktatura. Prijevoz je stao, na ulicama je bila vojska, od osam navečer do pet ujutro je bio uveden policijski sat.
Sada su odlučili obnoviti policijski sat, za početak ovog vikenda, a Srbi, koji su se tek počeli vraćati u normalan život, iskreno su zbog ovoga bili ogorčeni. Narod nema novaca za novu karantenu, čak ni trodnevnu; takvo je prosječno mišljenje.
Kontraargument masa bio je nered u središtu Beograda, gledajući na kojeg je Vučić, kako kažu, uzvratio. Izjavio je da odluka o policijskom satu još nije donesena: pričekajte, kažu, do sutra, a karantena neće biti totalna i zemlja će se pokušati riješiti problema „s malo krvi“.
No, nitko nije htio čekati. Naprotiv, već drugu noć se broj prosvjednika znatno povećao, dok su se „sjeverni glavni grad“ Novi Sad i „južna prijestolnica“ Niš pridružili prosvjedima, gdje su pokušali i srušiti upravne zgrade.
Dakle, stvar nije samo u karanteni. Srbi su već jasno dali do znanja da će je, ako bude potrebno, odmah ukinuti odozdo.
Drugi i ne manje važan razlog nereda je sam predsjednik Vučić. Pao je u takozvanu zamku legitimiteta, jer ga u smislu postupka stanovništvo podržava, ali ovo je pasivna podrška s ogromnim udjelom glasova umirovljenika i ruralnih stanovnika, a manjina, koja Vučića doslovno mrzi, živi u metropolama i dovoljno je strastvena da koristi nasilje nad policijom i „izdajnicima“. Vođi oporbenog „Pokreta slobodnih građana“, glumcu Sergeju Trifunoviću, razbili su glavu navodno zbog odbijanja bojkota izbora.
Organizator bojkota, isti Savez za Srbiju, sada je u središtu nereda i povlači konce, što je poznato. Prošle godine kroz zemlju je projurilo na tisuće demonstracija koje su organizirali isti ljudi, ali nije bilo moguće ostvariti zacrtani cilj – ostavku Vučića.
Sada su jasno stavili do znanja da neće odustati i da neće mirno sjediti četiri godine, do sljedećih izbora. Ne, oni će dovršiti ono što su započeli silom. Možda se nadaju da će „blagdan neposlušnosti“ probuditi one Srbe u kojima se do sada nakupila samo iritacija zbog nedostatka novca, karantene, Vučića i još tisuću razloga, ne isključujući ni zatvaranje voljene kafane.
Sastav prosvjednika je heterogen, baš kao što je heterogen i opozicijski “Savez za Srbiju”. Možda je najprepoznatljivija osoba Dragan Đilas, bivši gradonačelnik Beograda, euroliberal i urbanist, koji vjeruje da Srbija upravo takvog predsjednika treba u Bruxellesu. Ali i ljevica i nezadovoljni sudjeluju u ovom maršu, a nacionalisti, uključujući i krajnje konzervativne i gorljivo proruske poput pokreta “Dveri”, diktiraju ton za reakcije vlasti.
Njihovo aktivno sudjelovanje je opravdano, između ostalog, i trećim razlogom zbog kojeg je nastao sav ovaj nered.
Zapadne zemlje, prije svega Sjedinjene Države, pripremaju „dogovor“ da bi se kupilo priznanje Beograda za neovisnost Kosova. Washington je odlučan i Trumpu su potrebne vanjskopolitičke pobjede prije izbora, ali je iznenada upotrijebio silu ne protiv Srba, već protiv Albanaca.
Planirani sastanak čelnika Srbije i Kosova u glavnom gradu SAD-a iznenada je propao zbog činjenice da je specijalno tužiteljstvo podiglo optužbe za ratni zločin protiv kosovskog predsjednika Hashima Thaçija, a State Department je neočekivano podržao ovu optužbu.
To može značiti samo jedno: Thaçi nije pristao na format dogovora kojeg je predložio Trump, a najvjerojatnije je odbio vratiti Srbiji Ibar-Kolašin, odnosno sjever Kosova, još uvijek naseljenom Srbima.
To nije najpametnije za osobu koja ima stabilan gangsterski imidž u regiji, a Amerikanci su trebali prikriti i čuvati puno dokaza o „podvizima gospodin predsjednika” i njegovim militantima, koji su bili poznati uglavnom po zločinu.
Štoviše, prošlog proljeća Tachi je bio na strani svrgnutog premijera Kurtija, koji je opet kategoričan protivnik bilo kakvih kompromisa sa Srbijom, kome su “zapadni partneri” organizirali izglasavanje nepovjerenja parlamentu u Prištini.
Čini se da su Amerikanci i europska birokracija ipak shvatili da ovaj nacionalni sukob neće biti riješen dok se sjever Kosova ne vrati u Srbiju i bilo koji drugi scenariji će sukob samo produžiti. U principu, to se moglo razumjeti i prije petnaest godina, ali bolje ikad nego nikad.
Sada će se pregovori preseliti u Bruxelles. Tachi je sada pod teškim optužbama i privremeno se povukao iz igre, pa će Vučić 12. srpnja organizirati sastanak s kosovskim premijerom Hotijem, najvjerojatnije u okviru istog programa i s vodećim američkim sudjelovanjem.
Nacionalisti koji se bune na beogradskim ulicama ne žele se zadovoljiti samo sjeverom Kosova i žele cijelu pokrajinu, cijelu „kolijevku srpske civilizacije“, što je Kosovo za Srbe. U tom smislu očekuju izdaju od Vučića, pa predlažu da njihov protest shvati kao upozorenje.
U načelu, ukrajinski nacionalisti djeluju po približno istoj taktici i tako suzbijaju provedbu mirovnog procesa u Donbasu.
„Moguće je da će se „praznik neposluha“ nastaviti sve do datuma u Bruxellesu, a to se može pročitati i u srpskoj blogosferi. A zatim, ovisno o tome hoće li se donijeti neka smislena odluka i kakva će biti, može se prijeći u drugu fazu, jer nitko ne zna točno kako će većina Srba reagirati na činjenicu da će se većina Kosova, sudeći po svemu, morati odreći.
Ali kao što znate, moguće je da će se predsjednik Vučić, priznati majstor u sjedenju na dvije stolice istovremeno, pobrine da glasovi starijih stanovnika srpske provincije ne budu zanemareni u revolucionarnom Beogradu, dokazujući da ovu statističku revoluciju još uvijek pravi statistička manjina“, tvrdi Dmitrij Bavirin.
No, kako je Međunarodni kazneni sud iz Haaga prije održavanja sastanka Vučića s Thaçijem u Washingtonu podigao optužnice protiv predsjednika kosovskih Albanaca i de facto minirao susret čiji su rezultati trebali biti priopćeni 28. lipnja, na Vidovdan, poseban vjerski i nacionalni blagdana za Srbe, nitko sa sigurnošću ne može reći kakav obrat se može dogoditi do 12. srpnja i navodno „presudnog“ sastanka Vučića i Hotija u Bruxellesu. Do tada, Beograd i drugi veći gradovi u Srbiji će po danu biti mirni, a noću će se prijestolnica Srbije najvjerojatnije pretvarati u bojno polje policije i dijela prosvjednika. Što će biti nakon 12. srpnja, to nitko ne zna.
