Ciao Anna,

nikako da se moji esemesovi probiju do hinterlanda Milana. Nadam se da nije ništa ozbiljno, da si zaboravila javiti novi mob broj. A ne nešto slično onoj potresenosti i hvatanju zraka na rubu suza medicinske sestre iz Cremone pred kamerom laptopa ili mobitela. Možeš vidjeti kako im se dižu antene, kazala si nakon pretraživanja arhiva Suvremenog dokumentacijskog židovskog centra, tamo u blizini Slavoluka mira i corso Sempione, jedne od velegradskih žila kucavica. Tom prilikom za sebe sam zadržao: napomena da se onaj policijski džip pred centrom ne nalazi tamo slučajno, da se ti naizgled dokoni policajci nalaze u službi zaštite centra probudila je u meni prisjećanje na jednu pjesmu. Na Nedjelju posmrtnih ostataka (1990) F. De Andréa, nastalu u ozračju, kako se to tako olako i spremno kaže, pada Berlinskog zida: Majmun Četvrtog rajha plesao je na Zidu/ i svi smo mu dok se uspinjao vidjeli guzicu. Na njezin nadrealistički kolaž slika – tko je u tom grotesknom scenariju zapazio da je napokon došao kraj vremenima dok se ulicama prostirao bijeli dim suzavca previdio je učinak nevidljivog plina smijehljivca. Po tom istom teatru. Poprištu. Možeš vidjeti kako im se dižu antene, ponovila si i kasnije. Još dva ili tri puta, možda i tijekom večere, tamo u hinterlandu nakon zadnje stanice metroa, ali sigurno za ubrzane vožnje u noćnim satima do Glavnog kolodvora, da bih uspio stići na kasni vlak u smjeru Torina i kreveta u Santhià, okruženog poljima riže.

U Suvremenom dokumentacijskom židovskom centru uspio sam doći do prvog izdanja Tajnovite Njemačke (1967) Furija Jesija, knjige koja se bavi mitom u njemačkoj kulturi 20. stoljeća. U to vrijeme, siječnja 2013., i prvo i drugo izdanje bili su već rasprodani, a urednik drugog izdanja, zaposlen u fundaciji Feltrinelli, koja raspolaže jednim od najbogatijih arhiva takve vrste u Europi, nije odgovarao na poslane mejlove. A ni nedavno treće izdanje još nije bilo na vidiku. Bilo mi je važno doći do te knjige, moći utvrditi ne samo kako je to K. Kerényi uspio mladoga Jesija “odvratiti od Junga” (i njegovih arhetipova), nego i pratiti staze kojima je Jesi recipirao W. Benjamina. Njemačkog kritičara čiju je misao iz “Povijesno-filozofijskih teza” (1940) često potom znao citirati: “Historijski artikulirati prošlost ne znači spoznati ‘kako je doista bilo’. Znači domoći se sjećanja kao kad zabljesne u trenutku opasnosti”.

To Benjaminovo “zabljesne u trenutku opasnosti” izokrenuta je slika tvojeg “možeš vidjeti kako im se dižu antene”. Ali s faznim pomakom. Tada, s pogledom na Slavoluk mira, podignutom ne bi li onodobni europski ancient régime sanirao štete od napoleonovskih osvajanja i sa židovskim centrom za leđima, a dan je bio vedar i bez oblačka na nebu, nimalo sličan onoj gustoj milanskoj magli (la bottiglia d’orzata) iz De Andreove pjesme, zabljesnuo je trenutak opasnosti. U primislima. Bez djelovanja plina smijehljivca iz ispaljenih aluminijskih cilindara uokolo po asfaltu. Znaš, ovdje baš i nemamo iskustava s takvim teatrom. A tako se često i ponosno dičimo svojom pripadnosti modernoj Europi. Jer smo uvjereni kako ona ima jednu jedinu tradiciju, definiranu davnih dana. I bez sumnji da je ta ista moderna Europa preosmislila pojam tradicije, izdvojila ju iz čvrstog zahvata dogme. Netko bi kazao: ralja. Rado bih popričao s tobom jer čini mi se da se i ovdje, odjednom, počinju podizati antene. O tome kako (ni)je moguće prenositi iskustva. Ovih dana je jedan ovdašnji visoki dužnosnik svojem njemačkom kolegi u znak dobrih želja poklonio mladicu masline. Manje je važno da je ta mladica na tv ekranima izgledala kao da je u nekom bonsai izdanju. U nekoj škatulji nalik fenjeru. Kakve li originalne simbolike! Daleko se važnije čini da je poklon bio odabran s uvjerenjem o jednoj jedinoj tradiciji što se uzduž i poprijeko proteže Europom. Ako maslina raste na Mediteranu, zašto ne bi onda rasla u Njemačkoj? Možda i na obalama Baltika. Makar plod sa stabla bio poput onoga u jednom svojedobnom grotesknom mađarskom filmu – naranča kiselija od limuna.

Nemoj me krivo razumjeti. Ovdje smo se naslušali o prirodnim, natprirodnim i protuprirodnim zakonima i porecima. A potom ih se nauživali. Razlike su dragocjene, nisu predmet odbacivanja. Mjesto im je i u osmišljavanju umijeća mogućeg. Za nas su aluminijski cilindri po asfaltu slike s tv ekrana, nešto što se uvijek događa drugdje i negdje daleko. A toliko se opterećujemo time da uvijek kasnimo za tim dalekim. Ili da u nekom trenutku nismo baš kasnili, ali da su to danas neka prošla vremena. U prvom tekstu što sam ga uspio objaviti, i to na nagovor prijatelja (“možeš ti to”), spominjalo se i skandiranje jednog slogana po velegradskim ulicama. Vjerujem da ti je dobro poznat: El pueblo unido jemas sera vencido. Dok su ga u redakciji čitali, moji urednici samo što se nisu rasplakali. Od sjećanja na dane studiranja što su im navirala. Suzama svaka čast, da se vratim u današnje vrijeme, ali potresenost na duži rok paralizira. One su poput ljekovitog otrova, poput sjećanja, valja imati posla s njima jedino u malim dozama. Kad već ne može, izgleda, drukčije.

Hajde javi se. Bolje uživo. Dok ti odgovaram na poruke, ti mi već pošalješ 7 ili 8 novih. Onih kraćih od telegrafskih. Milanu i cijeloj Lombardiji poharanoj koronom veliki pozdrav. Posebno onoj brižnoj i požrtvovnoj sestri iz obližnje Cremone, grada gdje su bile napravljene neke od najboljih violina na svijetu. N. Milstein!, L. Anderson!, I. Bittova! …. I mi ovdje imamo jednu takvu, na Zrinjevcu, spremljenu za posebne prilike – valjda ne skuplja samo prašinu i plijesan,

ivan