Mirsad mi pokazuje pekaru na Ferhadiji (nekad Vase Miskina) gdje su poginuli ljudi čekajući kruh. Pokazuje mi i tržnicu na Markalama. Sve je to blizu. U centru Sarajeva. Objašnjava mi kako je moguće minobacačem pogoditi mjesto sa svih strana okruženo zgradama. Pridružuju nam se Ferid i Čenga. Hoće da vidim Baščaršiju. Džamiji je otkinut dio munare, ali još se drži uspravno. Porciju ćevapa s jogurtom plaćamo sedam maraka. Uz pitu krompirušu to je jedino što se može pojesti. U slastičarnicu svraćamo na kavu. Gledam cijene: kava marku, baklava marku i pol, Cola i Heiniken po tri. Samo njemačke marke. B-H dinare nitko i ne spominje. Kao da nije službena valuta.

Mirsad je iz okolice Srebrenice. Priča svoju priču. Slušam ga, a pred očima mi prolaze slike. Srebrenica je gotovo opkoljena. Nadali su se nekoj pomoći, ali više je to bila molitva Svevišnjem. Četnici su sve bliže. Borbe se vode na istočnom ulazu u grad. Pitanje je samo vremena kad će pasti obrambene linije.

Ratni štab donosi jedinu moguću odluku. Kroz, još koliko toliko siguran koridor, moraju se provući starci, ranjeni, bolesni i žene s jednim djetetom. Svi sposobni za borbu moraju ostati i braniti koridor dok se konvoj ne izvuče na još uvijek slobodni teritorij. Pred njima je pedesetak kilometara pješačenja preko planine. Vjetar puše sve jače i neke pahuljice snijega padaju niotkuda. U daljini na vrhu planine zabijelio je snijeg. Temperatura tek nekoliko stupnjeva iznad nule. Gore u planini, na prijevoju, je hladnije i vjetrovitije. Treba se toplo obući, ponijeti samo najnužnije. Malo je vremena i ratni štab požuruje.

Majke s više djece mogu povesti samo jedno, u slučaju da ga bude trebalo nositi. A trebat će. Na majkama je odluka koje će dijete povesti sa sobom. Djecu koju ostavljaju gotovo sigurno čeka smrt.

Majka mora izabrati jedno koje će možda preživjeti.

(ulomak iz veće cjeline)