Samo se pravim da je sve u redu i da sam prpošna i bezbrižna, što po vrućini realno ne mogu biti. Moje tijelo se opire, ispunjava lošim duhom i nemogućim umorom. Imam mnogo bilježnica ispunjenih zanimljivim zapisima i crtežima, imam čak i dobrih knjiga, no nerado ih otvaram,nemam čitateljske kondicije (opravdava me što sam pročitala 60-tak stihozbirki za ” Ujevića”, nedavno).Malo što mi godi u ovom periodu, možda razgovor u sjeni salona sa navučenim zelenim sjenilima, ili večernja šetnja po parku, ispod javorovih krošnji. I napokon, deset mojih godina na FB daje mi tu i tamo iskricu zadovoljstva, naiđem na neku zgodnu fotku ili emotivnu objavu, kakve bih rada ponovila.

I tako, tragajući za dubinskim uzrocima, spoznajem da me guši “sindrom Srebrenice”, ma koliko sve pokušavam držati “na dužini ispružene ruke”, jer se učinjeno ne može vratiti ni popraviti. Ipak, strašno je znati da ta količina neutažene boli postoji, da su majke preživjele smrt svoje djece, i da hodaju svijetom kao sjene bivših osoba, koje su imale sinove, kćeri, ljubav, cilj, radost viđenja, bogatstvo zagrljaja.Čiji su se sinovi iz kolone vraćali da ih poljube, ne znajući da idu u smrt, od kukavičkog metka s leđa, od noža krvničkog. Čitam njihove iskaze, te bolne ispovijedi i odmah pomislim POSLIJE OVOGA POEZIJA NE POSTOJI, jer ni jednu riječ ne mogu ponuditi majci da je na srce privije, kad milijun puta u njenom umu i oku ponovo traje scena gdje joj s leđa ubijaju bosonogo dijete od 17 ljeta, koje ni života još nije srknulo, ni behar mladosti ubralo vlastitom rukom.

Samo zagrcnuto šutim i pokrivam se izbljedjelom dekicom Nelly Sachs: ” Kad bih samo znala / Što bijaše u tvom posljednjem pogledu, / Bijaše li kamen koji je već upio toliko posljednjih pogleda, / da je postao nevidljiv na slijepo, / Ili to bijaše zemlja, / dostatna da ispuni cipelu, / I već pocrnjela, / Od toliko odvajanja, / I od tolikih smrti?.Mislim na Bosnu daleku, mekodušnu i bolnu Bosnu, na majke prikovane u lancima i negvama očaja, majke izgubljene u zemlji suza, već presahlih, ali koje peku iznutra, poput živoga sumpora.Prošle godine imala sam u rukama Stojićevu HATIDŽU, ove godine čitam Bursaćeve objave, i ne mogu izaći iz toga začaranoga kruga, gdje me ruka jeze i beznadne žalosti ne bi sustigla i dohvatila.

Da, razmišljam i o ubojicama, o njihovu pomračenu umu i pođavoljenim dušama. Oni su tu, hodaju, dišu isti zrak poput nas, njihove demonske vibracije ispunjavaju prostor.Oni su “ugledni građani” jedne susjedne zemlje, “veterani”, imaju povlastice, mirovine, obitelji krsne slave, derneke, svadbe, parastose, što li već. Figuriraju kao ljudi, što više nisu, izgubivši sva obilježja ljudskosti, jer svete knjige listom tvrde da su ljudi sazdani ” na sliku Božju”.Ali ja mislim da zbog tih tmastih, paklenih, užasavajućih energija, nitko od nas nije slobodan i nitko ne može osjetiti pravu radost uživanja u ljudskosti i ljepoti postojanja.

Proći će teška ljeta i desetljeća će proći. Potamnjelo srebro Srebrenice našim će unucima govoriti da tamo gdje čovječnost malaksa i umire, Pakao pruža grabežljivu njušku i Zvijer nas guta redom, ne pitajući za pravičnost. Strahovita je ta spoznaja, očajno je teško trajati u njenoj prisutnosti ovdje i danas.