POTOČARSKA

Kad osjetim da će doći,
zgrčim se u postelji
kao prije udarca nogom u trbuh.
Zaustavim dah, grčevito sklopim oči
i otklinjem u sebi neka brzo prođe.
A val je to visok i polagan
koji me kovitla poput pijeska.
Prvo mi dođu tvoje nasmijane oči,
pa cijelo lice
uvijek kao oznojeno ili kišom zacakljeno,
pa misao o tome
kakav bi bio da si odrastao, ostario,
o čemu bismo razgovarali da si i ti
iz onog mraka izašao živ.
„Nekako sam manje čovjek,“ samoj sebi govorim u bradu nakon tog vala,
„više sam ustrašena zvjerčica koja nikome ne vjeruje.“
I sve češće si umišljam
kako je ahiret pustopoljina
na kojoj se nećemo okupiti u blaženstvo,
jer se nećemo ni pronaći,
nego ćemo ondje samo znati bolje graditi
utvrde
nakon dunjalučkih klanja.
Ni zemlju više ne gledam jednako, sine,
sve mi se češće priviđa
da je i ona mutna voda
koja se valja
i skriva u nju potopljene kosti,
a bašče rađaju ljudskim mesom
zbog kojeg mi u ljeto sve vonja
na sirutku krvi
pa postim mimo Ramazana
i ćefinom si omatam tugu koja umrijeti ne želi.