Fotografije: Jasmin Krpan

Baš nitko u mom razredu, ni u mojoj generaciji u osnovnoj školi nije obolio od dječije paralize. Mi smo bili sretna djeca. Dosle su neke tete u bijelom i cijepile nas. Ali generacije prije nas nisu bile tako sretne. Država u kojoj smo odrastali bila je siromašna, ideološki prilično rigidna ali na sreću ne i potpuno glupa. Čak niti najbedastiji partijski sekretari nisu se usudili dići svoj glas protiv “imperijalističkog” cjepiva. A, cjepivo protiv dječije paralize došlo je iz Amerike – smrtnog neprijatelja komunizma. Prolazeći sinoć pored HNK – na dan kad je HR dosegnula rekord u broju otkrivenih slučajeva zaraženih osoba s korona virusom – prizor je bio je uobičajen. Stotine i stotine mladih ljudi naguranih jedni do drugih. Ipak, nije baš bio uobičajen.

Prostor oko HNK osim što se pretvorio u svinjac mjesto je gdje putem transparenta mladi koji se okupljaju iznose svoj stav o situaciju u kojoj se svi nalazimo. Poticaj za to vjerojatno im je došao iz medija u kojima su za svoje okupljanje dobili podršku od osoba poput povjesnčarke umjetnosti dr. sc. Irena Kraševac, filozofkinje i prevoditeljica Nadežda Čačinovič. Obje su ozbiljne dame i da parafraziram Idole “Retko vas viđam s bocom u ruci kod HNK”. Stoga njihovo mišljenje o zbivanjima oko HNK treba uzeti sa zrnom soli jer je temeljeno na salonskim soarejama. Jednako kao svojedobna čvrsta podrška švedskih ljevičara režimu Pol Pota u Kambodži. Ono što dotične dame nisu primijetile, kao ni jednako salonski glasnogvornik urbanog življenja Feđa Gavrilović jest da okupljanja kod HNK imaju i svoju ideološku potku. A, ona se izražava kroz izvješene transparente. OK, netko bi rekao da su ti transparenti djelo pojedinaca – ali kolektiv koji se tamo okuplja – ideju kolektiva zdušno pozdravlja bečki student režije Svebor Mihael Jelić u Jutarnjem listu – te transparente ne uklanja niti na bilo koji način na njih reagira drugačijom porukom.

Takvo pomanjkanje različitih mišljenja podsjeća me nažalost na pluralizam koji možemo vidjeti na manifestacijama u organizaciji Željke Markić i Opusa Dei, oboje zagovornici ideja kolektiva. Ideju kolektiva ne volim od kad su Pol Pot i Mao u svojim zemljama ideju kolektiva razvili do krajnjih granica. Imao sam čast vidjeti svojim očima kako to izgleda u KIni u doba kulturne revolucije. A, u posljednjih nekoliko godina u Kamobodža sam “uživao” u posljedicama realizirane ideje kolektiva.

Najnoviji transparent u noći s petka na subotu (koji je na fotografiji) naveo me je na pomisao da smo mi iz moje generacija zaista bila sretna djeca naprosto zato jer je količina glupana koja je vodila komunističku partiju i državu bila malena pa nas je dječija paraliza zaobišla. Najnoviju poruku na transparentu kod HNK nazvao bih monumentalno glupom ali i opasnom. Opasnom jer je nisu ispisali polupismeni partijski sekretari koji su iz partizanskih opanaka ušli u gradske cipele već mladi i obrazovani urbani ljudi, nesretna djeca XXI stoljeća.