I ove godine u Cinkušu je održana večer prisjećanja na veliku fotografkinju Zagreba, Mariju Braut. Povod je petogodišnjica njezina odlaska. Organizator okupljanja književnika, slikara i muzičara, književnik Marijan Grakalić, i ovom prigodom govorio je o životu i radu Marije Braut.

O povezanosti umjetnosti i fotografije ovog puta govorio je i publicist i kritičar Zdravko Zima, i to tako da je ocrtao kontekst u kojem je Marija Braut stvarala, od početka njenog bavljenja fotografijom. U ugodnom razgovoru koji je uslijedio, otvorilo se i pitanje odnosa grada i umjetnosti, a u tom ugodnom konverziranju večer se nastavila kroz čitanje poezije i proze. U tome su sudjelovali zagrebački pjesnici i prozaisti.

Zanimljivo je da su na događaj u Cinkuš došle i fotografkinje, slikarice, terapeutkinja iz Nizozemske, bivši medijski urednici, a nakon čitanja, saksofonist Hajrudin Pašalić Hajro i Gornjogradski Cinkuši do dugo u noć izvodili su standarde i starogradske pjesme.

I tako je Gornji grad nakon dugo vremena, nakon svih tih mjeseci karantene opet načas oživio.

Prolaznici su znatiželjno pogledavali zbivanje u Mletačkoj ulici, zavirili su i u prostor kafea, gdje su bile izložene najpoznatije fotografije grada Zagreba Marije Braut. Bitno je napomenuti da je u razdoblju karantene Umjetnički paviljon postavio na web video verziju posljednje izložbe Marije Braut, Nepoznati Zagreb, a upravo te fotografije svjedoče o razvoju grada, o njegovoj svakodnevnici, o životu tzv. običnih ljudi.

Na Gornjem gradu nakon potresa oštećene su brojne zgrade, još uvijek se odvijaju radovi, pa čak neki i blizu Cinkuša, omiljenog mjesta Marije Braut. I možemo tek zamisliti kako bi te nove vizure grada izgledale pod objektivom majstorice koja je umjela prenijeti dušu grada.

Darija Žilić: Dim

Promatrala sam fotografije Marije Braut. Na njima je Zagreb rasplinut, između sna i sjene.
Crn i bijel, crn bel, vuku se papiri na ostatku dana, po tržnici. Šmrkovi ispiru smeće, i tišinu. Žamor ptica u letu. I sve te konstrukcije. Uhvaćen pogled prosjaka koji sjedi, žene koje prolazi Ilicom. I trgovi. Prekriveni snijegom, i opet sjene, i stepenice između donjeg i gornjeg svijeta, kao u magli, kao da su obasute dimom. I grad se čini kao iluzija, kao igra, koja u trenu može nestati. Kao da je sve to dio parnog stroja, a ako nema pare nema ni mira. Potres. Zgrade urušene. Fasade se ljušte kao dječja koža, kad odbacuje sve naslage prošlih generacija. Kako bi sad ona vidjela ovaj Zagreb? I njegovu krhkost, ispod svih tih konstrukcija. Gledam fotke, izvana kroz prozor ulazi dim cigareta iz kafea, posve slučajno, izvija se, ulazi u moju tamnu komoru. I začas me čini nestvarnom. Tko to zapravo gleda?