Belu Hamvasa počeo sam čitati 1997. Inicirala me Srđana Cvijetić, tada studentica lingvistike. I nije uspjelo otprve jer sam od malena živ zazidan u Indiju i Japan i reakcija je bila divlja uz dodatak na kraju „i nemoj mi više donosti nekakve prolupane Mađare koji misle da se bave yogom i da nešto znaju o zen budizmu“.Sudbina je, naravno, imala druge planove i ponovila proceduru za inicijaciju. Ovog puta uspješno. Krenuo sam sa „Scientijom Sacrom“ prema „Filozofiji vina“ a ne obrnuto kao svi ostali. Odmah sam htio upoznati prevoditelje. Tako su me najavili Jadranki Damjanov s kojom sam proveo nekih dva sata na popodnevnom čaju ne došavši do riječi. A i šta bi joj rekao. Teško ju je bilo impresionirati. Živjela je sama. Pisala je i predavala o likovnosti i povijesti umjetnosti. Imala je osobnog gurua u Parizu. Bila je drukčija. Pokazala mi je biblioteku, poklonila mi par svojih knjiga i prošetala po vrtu. Divno. Drugi prevoditelj je bio Galeta.Njega sam znao i volio od prije.

Nakon dugo vremena ponovo čitam Filozofiju vina. Uvijek sam svima govorio, brinući da inicijacija u “slučaj Hamvas”uspije isti čas, ok nije velika greška početi s Filozofijom vina ali ako je ikako moguće kreni sa “Jasmin i maslina“ ili “Kap prokletstva”ili “Scijentia sacra “, ostavi Filozofiju vina za kraj.
Danas bih rekao samo čitaj, ne možeš pogriješiti. Treba citati Hamvasa, tog reakcionara i sveznadara čiji bi život najviše sličio Borgesovom. Ali, Lukacs ga nije volio.
Evo nekoliko mističnih misli o tajanstvenom svijetu biljaka iz Hamvaseve Filozofije vina i Jasmina i masline te par crtica iz kultne knjige “Tajni život biljaka” Petera Tompkinsa i Christophera Birda.

Moja glavna postavka anatomije zanosa glasi: ljubav je korijen svakog zanosa. Vino je tekuća ljubav, dragi kamen je kristalizirana ljubav, žena je živo biće ljubavi. Dodam li tome cvijeće i glazbu tada doživljavam kako ljubav titra u bojama, pjeva i miriše i živi i mogu je pojesti i popiti.
Svatko, pretpostavljam, zna da se vino pravi od grožđa. Grožđe je pak biljka. Biljka je najčudesnije stvorenje svijeta. Wirginia Woolf kaže da više voli ljude nego biljke. Kada bi se mene postavilo pred to pitanje ne bih bio u stanju tako brzo dati odgovor. I kada razmislim o tome kako savršenu usaglašenost sa svijetom mogu dosegnuti samo u šumama, vrtovima i livadama, valjda bih se prije odlučio za biljku nego za čovjeka.

U stanju prapočetnog stvaranja, u Raju, biljke su čuvale najnježnija i najmirisnija ulja duhovnog svijeta. Svaka je biljka zapravo genij, odnosno anđeo, i taj se mali božanski lik može raspoznati po boji, ili po cvijetu, ili po plodu, ali ne neposredno već samo apstraktno, onako kako je oko u stanju spoznati. O biljci neposredno iskustvo može imati samo nos, jer nam jedino životvorno ulje može izraziti ono što je u njenoj biti. Miris je tajna bića biljke. Još od djetinjstva, za vrijeme svojih šetnji, s biljkama sam se upoznavao tako što sam prstima mrvio otrgnute listove i zatim ih dugo mirisao. Ponekad to i danas činim ali ne nalazim više nove i nepoznate mirise.

Nehotice sam pod jabukom razmišljao o sličnosti kuhače i povrća. Biljka koju gledaju samo s korisne strane prepuna je očaravajuće ljepote. Ali, osim toga, sadrži i takve osobine koje su rijetkost. Tu je odmah raskuštrani peršin. Kada ga ne bismo stavljali u jelo, mogao bi biti parfem, i sasvim sigurno bi se divili onoj dami koja bi pristigla na popodnevni čaj u oblaku peršinova mirisa. Ista ta biljka bila bi prelijepa i kao cvjetna lijeha. Gusto i čupavo zelenilo ugodno bi obuhvaćalo lijehe petunija ili salvija. Isto tako i celer. Kelj bi također moga biti ukrasna biljka, o pupčani i cvjetači da ne govorimo. A rajčica tek? Paprika? Čak bi ih i u tegle rado zasadio i divio im se u prozoru. Kada ljeti očistim rajčice od zaporaka, povremeno se odmaram i uživam u čudesnom mirisu listova. Ulje svakog povrća ima jedinstvenu i neponovljivu ljepotu. To što je ta ljepota i korisna, i da je biljka osim čarobnosti još i jestiva, ta me radost u ovom trenutku potpuno prožima.

Živo i umirujuće biće stabla jest njegov neprekinuti zajednički život sa zemljom iz čega proizlazi drugo još bitnije svojstvo – dvospolnost. U stablima nema dvostrukog uzbuđenja nego dvostrukog mira. Oba su se spola okrenula jedan prema drugom. Stabla su potpuna opreka hermafroditu. Hermafrodit je loše riješena a stablo dobro riješena rastopljena dvospolnost, stabla su brak. Stabla žive zajedno s hranom, u stablima žive oba spola zajedno. Spolovi su u stalnom zagrljaju, posve, kao što su stabla u stalnom zagrljaju sa zemljom. Samo što je zagrljaj dvaju spolova u stablima jači. Stabla se od hrane mogu odvojiti, iako ih to stoji života, mogu se iskopati, korijenje im se može izvaditi ili istrgnut iz zemlje. Dva se spola ne mogu odvojiti, ne može se iskopati muškarac, ne može se istrgnuti žena. Stabla su u stanju života u kojem se spolovi još nisu međusobno odvojili, oni već postoje, već se mogu vidjeti, ne poput kamenja u kojem nema ni traga spolnosti, stabla imaju spol, ali dva spola, dva u jednom, stopljena nerazdjeljivom prisnošću jedan prema drugom. U svakom je stablu brak sklopljen doživotno, neraskidivo.

U kultnoj knjizi „Tajni život biljaka“ Peter Tompikins i Christopher Bird između ostaloga kažu: Ljudi nagonski osjećaju ljepotu treperenja biljaka. One ih duhovno obogaćuju i usrećuju. Svatko zna da smo najsretniji i da se najugodnije osjećamo u neposrednom dodiru s biljnim svijetom. Bez cvijeća ne može se zamisliti rođenje, svadba, smrt ni bilo koja svečanost ili ritual povezan s odsudnim događajima života i smrti. Cvijećem ukrašavamo stolove za svečane obrede i večere. Nema slavlja bez cvijeća. Cvijeće poklanjamo kao znak ljubavi, prijateljstva, poštovanja, zahvalnosti za pruženo gostoprimstvo. Mjesta našeg boravišta ukrašavamo vrtovima, gradove parkovima i šetalištima, države njeguju svoje nacionalne parkove. Da bi neku prostoriju učinila udobnom za življenje žena će najprije unijeti u nju živu biljku ili buket cvijeća. Raj zemaljski ili nebeski, većina muškaraca opisuje kao vrt pun zelenila – i nimfa. U nizu super šokantnih eksperimenata iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća autori navode da biljke čitaju naše misli, da u slučaju opasnosti mogu pasti u nesvijest, tu je i japanski eksperiment sa kaktusom sposobnim za govor, računanje i zbrajanje. Danas se to objašnjava „koncentracijom duha „ ili psihokinezom tj tajnom svijeta četvrte dimenzije, što znači da izvan trodimenzionalnog svijeta, što ga poznaje fizika, postoji još jedan svijet, i da je naš trodimenzionalni svijet samo sjena četvrte dimenzije.“Nama se samo čini“, citiraju dalje autori iz ruskog časopisa Pravda, „nama samo izgleda da biljke prihvaćaju krotko vlastite nevolje i da šuteći podnose bol. Biljke govore, one čak viču“.

I za kraj, ako je trenutak poseban, vino prvorazredno, hrana jednostavna, društvo miroljubivo ili ljubavno a čaša kristalna, kucnite se, jer svaki put kad čujete zvuk zvonjave čaša znajte – jednom su anđelu upravo narasla krila. Vrhunsko vino treba popiti u svakoj prilici, na bilo kojem mjestu i iz bilo kojeg razloga. Isto vrijedi i za vođenje ljubavi – u svakoj prilici, na svakom mjestu i ne izmišljajući razloge