– Mama, uzmi malu stolicu pa na nju stavi noge – kažem. Mama zbunjeno gleda po stolu i odmahuje glavom.
– Privuci stoličicu – ponavljam rutinski jer malo koja zamolba ili uputa rezultira očekivanom reakcijom. Mama i dalje zvjera očima po stolu.
– Mama, stolica! Što je stolica?
– Ajme, puno me sad ti pitaš – zavapi ona.

Nije to rekla šaleći se ili sarkastično, nego s bolnom ozbiljnošću. Njena se svijest već godinama smanjuje, kao i njezino tijelo. Sve manje razumije, prepoznaje, zna, iako se i dalje trudi to prikriti (dementni ljudi lažu, govore da znaju ili da su napravili nešto što ne znaju ili nisu napravili jer žele održati sliku sebe kao onih koji su samosvjesni, samostalni i znaju što rade – čemu su ljudi i inače skloni nastojeći se sebi i/li drugima predstaviti boljima nego što jesu). Nekad strpljivo ponavljam jedno te isto uvažavajući njenu bolest, nekad se ljutim što ne razumije, što “nije tu” (jer bih htjela “natrag” svoju mamu, onu koju poznajem, živahnu, bistru, nasmijanu). A nekad pokušam zamisliti kako svijet izgleda u njenoj glavi, kakav je osjećaj ne razumjeti uvijek ono što čuješ ili vidiš, ne moći prepoznati i imenovati stvari oko sebe.

Donekle se tom osjećaju mogu približiti prisjećanjem na jedno svoje frustrirajuće iskustvo iz djetinjstva. Imala sam četiri ili pet godina, moj se otac bio vratio s puta i, kao i obično, donio darove mami i meni. Među darovima bila je i mašina za mljevenje oraha. Krasna: od sjajnog, srebrnastog metala, s plavim plastičnim poklopcem, mala i lagana, taman za moje ručice. Ali, na moje zaprepaštenje, nju je uzela mama, oduševljeno ju je razgledala i stavila na vrh kuhinjskog ormara. Uvjerena da je to igračka – mašina za meso kakvu je imala mama, ali manja i ljepša, gledala sam plavi poklopac na vrhu ormara osjećajući kako u meni buja zbunjenost prožeta žalošću i ljutnjom, jer bilo je jasno da mi ju neće dati, a nisam shvaćala zašto.

U mojem djetinjem svijetu nije postojala mašina za mljevenje oraha, i ja nisam znala što je to. Ne sjećam se kad sam konačno saznala što je i čemu služi ta naprava, ali da me u međuvremenu netko tražio da mu dodam “mašinu za orahe”, ja ne bih znala što hoće i gledala bih ga zbunjeno, s nerazumijevanjem, ili bih mu možda dala mašinu za meso ili čekić.

Vjerujem da je svijet moje majke danas čak i manji nego onaj moj djetinji; svijet u kojem su mnoge stvari nepoznate i neshvatljive, bez značenja i imena. Pitam se osjeća li ona zbog toga istu povrijeđenost i frustraciju kao i mala verzija mene nekad davno; posebno kada se ja, nesvjesno želeći zadržati “svoju mamu”, čudim, pa i naljutim jer ona nešto ne razumije. Nažalost, odgovor na to pitanje nikad neću saznati. Nema mi ga tko dati.

Ali, iako njen svijet postaje sve manji i pustiji, upravo takav kakav jest često prokazuje ograničenja mojeg naizgled širokog svijeta (kao npr. sposobnost prihvaćanja različitosti), pa se ona i ja nađemo na istoj klupici za neznalice. Tako je nedavno iz jedne male, usputne šale proizišla sasvim ozbiljna dvojba.
– E, bogami – primijetim smijuljeći se – ti si se baš navikla samo čekati da te posluže… ko grofica!
Ona me šuteći pogleda, očima u kojima se zrcalio kovitlac misli. A onda s nekim neodređenim, ni tužnim ni veselim smiješkom odgovori:
– Da… grofica od paučine!

Tko zna kakve su misli iznjedrile tu “titulu”, što je uvidjela u tom trenutku šutnje. Ne znam, a najvjerojatnije ne zna ni ona. Ali potaknuta tim odgovorom pomislim kako smo možda svi mi, neovisno o svom društvenom uspjehu ili neuspjehu – samo veći ili manji grofovi i grofice od paučine… I kako bi bilo dobro moći vidjeti i maknuti tu paučinu prije nego što u potpunom zaboravu postanu nevažni i paučina i ono što prekriva, mi sami.