Evo što čitam u današnjim novinama, iz pera Tomislava Čadeža: ” Ministarstvo kulture trebalo bi unaprijediti, povećati mu sredstva, trebala bi ga voditi jaka ličnost, narodu prepoznatljiva, a unutar njega trebalo bi se bolje i više raditi. Sve su to, dakako, samo lijepe želje, a stvarnost je eto – šutnja svih o svemu”. članak je inače, tempiran kao KOMENTAR na ideju o najavljenom spajanju resora kulture, znanosti i obrazovanja. Dakle, tema koja bi itekako trebala intrigirati, zanimati i uzbunjivati sve “kulturnjake”, među koje , ufam se, i sama spadam, sa svojih 60 knjiga, oko 4000 bibliografskih jedinica i par stotina nastupa po cijeloj Lijepoj našoj, gdje služim “kulturnjački kruh” već pola stoljeća. Sve to, zapravo nije bitno, na razini osobnih referenci, već me mnogo više iritira podmukla šutnja tangiranih foruma i “visokih mjesta”, kojima se obraćamo u svojim komentarima, mi rijetki, koji se IPAK oglašavamo.

Što želim reći? Listam svoju desetogodišnju nazočnost na FB, s također nekoliko tisuća komentara na kritičke tekstove iz sfere društvenog života, politike i kulture, i ne vidim NIKADA I NIGDJE da su se te beamterske spodobe oglasile, premda im je to u opisu posla. Dakle, ono što tvrdim desetak godina, jest da mi jednostavno nemamo ljude s potencijalom i kapacitetom, s razvijenom osobnošću, s rezultatima u području koje pokrivaju, bilo kao ministri, savjetnici, predsjednici, tajnici, počasne figure i sve ostalo.Kao što je bio, recimo, Sorescu u Rumunjskoj ili Malraux u Francuskoj, kojega i Čadež spominje. Kakav Malraux, kakvi bakarači? De Gaulle je bio vojnik od glave do pete, ali znao je i mogao ODABRATI, jer vrijeme mu je išlo na ruku i daroviti ljudi, od glasa, kvalifikacija, pojave i snažne individualnosti rado su i spremno služili svojoj domovini.I Francuska je bila duhovna velesila, ne živeći na lovorikama prošlosti.

Njeni najbolji ljudi to su omogućili.Posudili su zemlji od svoga ugleda, dali su od svoje pameti, kapitalizirali su ono što je na njihovu imenu stajalo. Nisu izgledali kao “transvestiti iz Allo, Allo”, kako jedan duhoviti reče za jednu donedavnu ministricu. Nisi bili bezdušni arivisti, koji oprihoduju političke bodove svojih očeva, nisu bili kvazi kulturnjaci i salonska laprdala, već ljudi s vizijom, sposobni implantirati svoje ideje u stvarnost i budućnost. I da, nisu prezirali svoje “klijente”, poput pisaca, glazbenika, slikara, novinara, znanstvenika, već su osluškivali njihove potrebe, pratili domašaje, razvijali senzibilnost i empatiju za taj vulnerabilni krug.U nekoj SINERGIJI, kojom naši beamteri vazda ispiru usta, a nisu joj dokučili značenje, uspjeli su i ostaviti trag u vremenu i prostoru.

Bojim se da u Lijepoj našoj, ogrezloj u ravnodušnosti, kiču, politikantstvu i nebrizi za duhovnost kao takvu, gdje se s papirića čita pozdravni govor i cviljuga patetična “podrška kulturi” to još dugo, zaista dugo neće uspjeti.