Osvrt na jedan fragment romana Lane Bastašić Uhvati zeca, Kontrast, Beograd, 2018.)

Kad mi neko kaže da moram pročitati neku knjigu, obično mu odgovorim da ću je pročitati čim budem imao vremena. Taj odbrambeni sistem razvio sam (uz osmijeh) još dok sam živio tamo, dakle u rodnoj zemlji, a od pomoći mi je bio i ostao ovdje, u Italiji. Koristan je, pogotovo ako se nađem na nekoj večeri ili koktelu. Tako ne postajem kvariš-tip koji utiče na nečije raspoloženje – svi ostanemo zadovoljni, raspoloženi i siti… Ko zna, možda čak i pisac preporučene knjige? Ali kad mi neko utrapi neku knjigu i pri tom još očekuje da mu, po mogućnosti, kroz nekoliko dana napišem svoje mišljenje, taj sistem se rastopi poput kocke šećera u vodi.

Početkom jula ove godine konačno smo počeli da se viđamo uživo sa prijateljima i poznanicima. Naravno, uvijek u nekom užem krugu. Jedna prijateljica moje supruge, naše gore listić, strastvena je čitateljka, tvrdi da bi bez čitanja bila neka druga osoba. Ali, ima jednu manu. Već pretpostavljate – tvrdoglavo preporučuje autore iz Regiona koje smatra “svojim”. Toliko svojim da se ne može uzdržati od preporuka, još manje od čuđenja da nisam čak ni čuo za neke, njoj omiljene autore, prije svega romansijere. A ona, eto, i kad je umorna, neke romane ne može da ispusti iz ruke sve dok ih ne pročita. Naravno, do kraja. Zato se nedavno začudila kako to da ne znam ko je Lana Bastašić. Njen roman Uhvati zeca (2018) morao bih, naravno neizostavno, da pročitam. Bila je spremna da mi ga donese kroz dan-dva. „Fenomenalno djelo; tema: magnificamente forte…“ To je, uz znano mi sviđa mi se, dodala na kraju. Iz te situacije nekako me je izvukla moja supruga rekavši nešto o mojim mnogobrojnim obavezama. Tako sam izbjegao da mi bude utrapljen pomenuti roman i, posljedično, obaveza da dam mišljenje o istom.

Ipak, zagolican preporukom te strastvene čitateljke, dan-dva potom u mreži sam našao odlomak iz romana Uhvati zeca Lane Bastašić (strane.ba). Nakon čitanja fragmenta sam, opet putem mreže, našao podatke o književnici, da je vrlo mlada, i nagrađivana od prvih literarnih koraka te da je nedavno za pomenuto djelo dobila Evropsku nagradu. Isti roman, pisan tri godine, bio je u užoj konkurenciji za Ninovu nagradu. Ali, sve to stavljam u jednu kutiju, a u drugu meni bitnije podatke – da autorka u Barseloni uređuje jedan književni časopis i da vodi jednu školu kreativnog pisanja.

Ako čitaoci ovog osvrta smatraju da je prestrog i k tome besmislen svaki sud o djelu koje nismo pročitali, i lično sam to spreman potpisati. Međutim, smatram kako je određeni sud o sintaksi i leksici, posljedično i o stilu u jednom djelu moguće donijeti i na osnovu jednog fragmenta. Ne znam koliko ima nas koji smo skloni takvom izboru prilikom razmišljanja da li da neko djelo pročitamo ili odustanemo od tog čina, ali znam da nisam usamljen. I tamo i ovdje imao sam i imam prijatelja koji se na taj način odlučuju da kupe neku knjigu proze ili je pozajme iz biblioteke. Treba li da dodam kako pripadamo manjini potencijalnih čitalaca?

Konačno, evo fragmenta iz romana Uhvati zeca, bez mojih napomena. Vjerujem da je to prva stranica te proze. I ako nije – to nije toliko važno.

“Počnimo, na primjer, od plaže. Plaža je dugačka i puna glasne djece. Histerične majke ih hvataju po pijesku, vade im školjke iz usta, mahnito im razmazuju masnu kremu za sunčanje po malim, glatkim leđima. Očevi leže u hladu i gledaju u tvoje okruglo dupe svaki put kad odlučiš odšetati do plićaka i osvježiti stopala. Završile smo prvu godinu fakulteta i mislimo da smo najpametnije na svijetu. Uvjerene smo kako smo zrele, da je pamet kad imaš desetku u indeksu i znaš da citiraš Miljkovića. Snishodljivo, preko ruba tamnih naočara, posmatramo sve te zabrinute majke. Odavde, izdaleka, vidim koliko smo naivne, koliko nedorasle tim umornim, stvarnim ženama. Vidim našu zategnutu kožu i čvrste grudi, naše užegle mozgove tek nedavno upotpunjenih režnjeva, našu neobjašnjivu glad za tim nečim, tim drugim, koje nikada neće ni doći. I apsolutna uvjerenost da nikada nećemo biti kao oni – obični ljudi – da nam kosa nikada neće tako otromboljeno padati preko oguljenih ramena kao onim debeljuškastim ženetinama što trče za svojim derištima po vrelom pijesku. Koliko nadmene zablude stane u jedan trenutak na plaži. Ali ne smijem ništa da izostavim, mada se ne sjećam gotovo ničega osim tebe i onog jutra. Moram da dozovem u pamćenje generičnu plažu, da opišem pijesak koji miriše koliko i onaj s razglednice, i sunce okruglo i sjajno kao poslije fotošopa. Moram da izmislim drvo masline i komarce i uposlim sva čula, zar ne, onda je priča uvjerljiva? Treba da opišem šta je mirisalo (morska so, znoj preplanulih momaka u diskoteci i tvoj šampon od kokosa), šta smo okusile (masline, lubenice, votku koja nikada nije dovoljno hladna, borovnice; ti si mi okusila oko one noći kad mi je upao trun), šta smo slušale (ptice, naći ću negdje priručnik iz ornitologije, daću ime svakoj ako treba, pisaću pametne rečenice), šta smo gledale (svoje noge, svoje usne, svoje dlanove, samo sebe, sve drugo nije bilo doraslo našoj mladalačkoj samoljubivosti), šta smo dodirnule (ti moju bjeonjaču svojim jezikom, ja tvoju kosu na površini mora, tražim tvoje lice u svom tom crnilu). Čula, uposliti sva čula. Onda će, tobož, priča da bude živa. Koliko prezireš sva ta pompezna nastojanja da se nešto mrtvo učini živim. A vidi mene – kaskam za tim istim primitivnim tragom. Nemoj da se ljutiš. Neko mora da ispriča i ovo, makar to bila ja”.

Slijedi isti fragment ali sa mojim napomenama.

“Počnimo, na primjer, od plaže. Plaža je dugačka i puna glasne djece. Histerične majke ih hvataju po pijesku, vade im školjke iz usta, mahnito im razmazuju masnu kremu za sunčanje po malim, glatkim leđima. (Kako da povjerujem autorki da su sve majke na plaži koja je dugačka – ne znamo koliko je široka, histerične, i to sve redom? I da djeca, bez obzira na odsustvo zamjenice sva, stavljaju školjke u usta? Zar to nije pokušaj forsiranog dočaravanja atmosfere u kojoj, ajme,  svi rade iste stvari? ) Očevi leže u hladu i gledaju u tvoje okruglo dupe svaki put kad odlučiš odšetati do plićaka i osvježiti stopala. (Svi očevi, na dugačkoj plaži, usmjerili su pogled prema jednom okruglom dupetu. Ubacivanje okruglog dupeta u opis čija neubjedljivost, kao i u prethodnom primjeru, nastaje u trenutku u kojem se čitalac zapita gdje se na toj plaži nalazi autorka, jeftin je pokušaj primamljivanja čitaočeve pažnje. Možda je momenat da se čitalac zapita gdje je pripovjedačica pozicionirana? Budući da vidi sve, ona je na vrhu nekog visokog stabla? Otplivala je daleko kako bi imala širok pogled na dugačku plažu?) Završile smo prvu godinu fakulteta i mislimo da smo najpametnije na svijetu. Uvjerene smo kako smo zrele, da je pamet kad imaš desetku u indeksu i znaš da citiraš Miljkovića. Snishodljivo, preko ruba tamnih naočara, posmatramo sve te zabrinute majke. (Zašto snishodljivo?  Gotovo uvijek ima negativnu konotaciju, snishodljiv je neko ko je pretjerano ljubazan, poltronski, ulizički se ponaša prema nekome. Snishodljivost je servilna ljubaznost… U svakom slučaju nedostaje prilog ipak na početku rečenice, jer je stav prema drugima na plaži negativan…) Odavde, izdaleka, vidim koliko smo naivne, koliko nedorasle tim umornim, stvarnim ženama. (Sada znamo da su sve te žene ne samo histerične već i umorne. Naravno, sve redom. A ono odavde? To čitalac valjda treba da sazna kasnije?) ) Vidim našu zategnutu kožu i čvrste grudi, naše užegle mozgove tek nedavno upotpunjenih režnjeva našu neobjašnjivu glad za tim nečim, tim drugim, koje nikada neće ni doći. (Užegli mozgovi? Vreli, zapaljeni? Ili užegli kao mast, puter, pršut, slanina? Dalje… Svi čitaoci znaju da u našem biološkom razvoju čeoni moždani režanj dostiže punu zrelost prosječno u dvadesetoj godini, što je znak kognitivne zrelosti? Dalje… Tačka na kraju ove rečenice oduzima prirodni nastavak ovoj rečenici! Jednostavno, sljedeću čini sintaksički nedorečenom, ali bi imala smisla ako bi bilo napisano: I apsolutnu uvjerenost koju, dakle, autorka vidi).   I apsolutna uvjerenost da nikada nećemo biti kao oni – obični ljudi – da nam kosa nikada neće tako otromboljeno padati preko oguljenih ramena kao onim debeljuškastim ženetinama što trče za svojim derištima po vrelom pijesku. (Ovo je nova potvrda da su sve te žene stigle na plažu kao bića proizvedena jednom istom štanc-mašinom, fizički su jednake – i kosa, i trbuh, i… dočarajmo ostalo? I obične su, kao muggles one gospođe koja je liječeći sebe razboljela milione čitalaca svojim Harryem Potterom; muggles, babbano u prijevodu na italijanski, imenica nastala fuzijom babbeo – budala i umano – ljudski.) Koliko nadmene zablude stane u jedan trenutak na plaži. (Čije zablude?) Ali ne smijem ništa da izostavim, mada se ne sjećam gotovo ničega osim tebe i onog jutra. Moram da dozovem u pamćenje generičnu plažu (Generična! Pridjev/atribut vrlo korišten u društvenim forumima. Budući da nije naveden u upravnom govoru, primjerenije bi bilo da je plaža obična/ koja se ni po čemu ne ističe, itd….), da opišem pijesak koji miriše koliko i onaj s razglednice, i sunce okruglo i sjajno kao poslije fotošopa. (Svi čitaoci znaju da je photoshop softver namijenjen za rastersko obrađivanje digitalnih fotografija?). Moram da izmislim drvo masline i komarce i uposlim sva čula, zar ne, onda je priča uvjerljiva? Treba da opišem šta je mirisalo (morska so, znoj preplanulih momaka u diskoteci i tvoj šampon od kokosa), šta smo okusile (masline, lubenice, votku koja nikada nije dovoljno hladna, borovnice; ti si mi okusila oko one noći kad mi je upao trun), šta smo slušale (ako se autorka odlučila za zamjenicu šta, zašto ne: ptičji cvrkut/poj/glasanje ptica itd.), naći ću negdje priručnik iz ornitologije, daću ime svakoj ako treba, pisaću pametne rečenice), šta smo gledale (svoje noge, svoje usne, svoje dlanove, samo sebe, sve drugo nije bilo doraslo našoj mladalačkoj samoljubivosti), šta smo dodirnule (ti moju bjeonjaču svojim jezikom, ja tvoju kosu na površini mora, tražim tvoje lice u svom tom crnilu). Čula, uposliti sva čula. Onda će, tobož, priča da bude živa. Koliko prezireš sva ta pompezna nastojanja da se nešto mrtvo učini živim. (Na kraju rečenice bi trebao da bude uzvičnik?) A vidi mene – kaskam za tim istim primitivnim tragom. Nemoj da se ljutiš. Neko mora da ispriča i ovo, makar to bila ja. (Neko? Zašto ne: ti ili ja, ako se već naslućuje da samo njih dvije znaju cijelu priču?)

Zaključak…

Lana Bastašić nije nikakav izuzetak u skoro opštoj dekadenciji poznavanja sintakse i rada na odabiru leksike u književnosti mlađih autora u Regionu. Ako se ne varam, to bi se jednostavnije zvalo odnos prema tekstu. (Ovim nimalo ne želim poštedjeti ni brojne autore iz starijih generacija). Svejedno, bez onih podataka iz druge kutije nikad se ne bih latio ove analize. Dakle, problem vidim u piscu koji uređuje jedan književni časopis (kako to čini? kako prepoznaje kvalitet priloga?), ali još više u piscu koji nastoji druge da uči pisanju a sam je prilično udaljen od odnosa prema vlastitom tekstu. Ako film mora biti good story (ali i u svim svojim tehničkim aspektima), ni roman ne može biti ništa drugo. U suprotnom, koliko je ubjedljiv? Vjerovatno griješim – između neubjedljivog teksta i neubjedljivog čitaoca postoji nešto više od “tajne veze”? U suprotnom bi bilo manje onih koji sa lakoćom prelaze preko rupa u tekstu a više onih koji su svjesni da je takvo zanemarivanje plod njihovih vlastitih rupa u procesu prepoznavanja kvaliteta i smisla teksta, bez kojih nema majstorstva.

Ovom prilikom ne bih govorio o mojim sumnjama u kvalitet i rezultate škola takozvanog kreativnog pisanja. Vjerujem da bi bile mnogo korisnije ako bi bile i škole kreativnog čitanja a ne radionice u kojim se kreira iluzija da svako može postati pisac. Smatram da su trgovci mortadelom mnogo pošteniji od mnogih učitelja kreativnog pisanja – ne nude ništa drugo osim mortadele. Mi njima novac, oni nama mortadelu.

O tome, dakle, ni riječ više.

Ovom prilikom još samo to da bih rado zavirio u barselonski laboratorij kreativnog pisanja Lane Bastašić bez obzira na moje bijedno poznavanje španskog.