Dnevnik pisan noću

Onaj uznemireni građanin, kojemu dobrohotna duša vapi za budućnošću, već pita kamo smo otišli iz Siska, onomad, uoči dana antifašističke borbe.

S pravom on pita, jer puna dva tjedna se ne javljamo, njegov telefon i međumrežje zasuto je digitalnom prašinom zaborava.

Na njegovu sreću, osobito za vrijednoga čitatelja, kažemo: otišli smo rodbini na ručak.

Krivudavom i uskom cestom – Sunja.

Mjesto obično, uspavano kao što to kod nas biva, pored one mitske pruge i ratnih ožiljaka po svemu: kućama, cesti, zarasloj i zahrđaloj željezničkoj pruzi, a ljudi baš i nema.

Tu, kod rodbine, smo objedovali.

Čekali su, smijehom i zagrljajima, isprali višak mrzovolje iz nas.

U nekom je trenutku sestrična vikala na bratića što se ne javlja i što rijetko dolazi.

Njezin je muž gostima objašnjavao zašto su vrata od spremišta stalno otvorena, jer su lastavice tamo svile gnijezda i neka budemo pažljivi da ih ne uplašimo.

Sjetili smo se Bosne, iako o njoj nitko nije govorio.

I sjetili smo se pjesme „Iznad je nebo/tako barem govore znalci/dok mi ozdol/blejimo.

Na kraju, fotografirali smo se, za povijest.