Spašavanju zbirki koje je u svojem depou na tavanu zgrade u Bulićevoj 6 u Zagrebu čuvao u pohrani Vladimir Dodig Trokut, a koje su bačene na smeće

Moj mali, suterenski, zagrebački stan, još jednom je pretrpan kutijama, knjigama, raznim zanimljivim predmetima, koje smo spasili sa smeća. Nakon ornamenata i skulptura zagrebačke Palače Weller u Đorđićevoj ulici, koje smo sapsili sa odlagališta građevinske šute na Jakuševcu, zatim osobne arhive novinara i književnog kritičara Tomislava Lalina, te nekoliko spašenih biblioteka odbačenih na smeće nakon potresa u Zagrebu u ožujku ove godine, a potom i slike jednog od najpoznatijih srpskih slikarsko-veziljskih majstora Petka iz Vršca, naslikana 1914. godine pod nazivom „Kneževa večera”, za koju se smatralo kako je izgubljena, a spasili smo je odbačenu na smeće u blizini nekadašnje Glavne pošte, uz rub današnjeg Europskog trga, jučer smo cijelo poslijepodne proveli u spašavanju zbirki koje je u svojem depou na tavanu zgrade u Bulićevoj 6 u Zagrebu čuvao u pohrani Vladimir Dodig Trokut.spašavanju zbirki koje je u svojem depou na tavanu zgrade u Bulićevoj 6 u Zagrebu čuvao u pohrani Vladimir Dodig Trokut.

Dok pokušavam, još uvijek pod utjecajem snažnih emocija nešto između tuge i sreće, napisati kakav-takav tekst o Trokutovim zbirkama bačenim na smeće, sjednim na njegovoj stolici i promatram kutije u kojima se nalaze zbirke, predmeti, eksponati, umjetnine, knjige koje je doslovno desetljećima skupljao, pohranjivao, čuvao, selio i seljakao samo kako bi zbirke ostale očuvane kao cjelina. Iako je sve pobacano na smeće, po kutijama, koferima, kovčezima, vidi se kako je Trokut pažljivo selektirao svoje zbirke. Tu su zbirke igračaka; fotoaparata i opreme; zbirke optičarske opreme stare stotinjak godina; zbirke starih pečata, kraljevskih, biskupskih i drugih pečata, kao i plemićkih pečatnjaka; vrijedne zbirke stare ambalaže; zbirke ukrasnih kutijica, vrijedne zbirke umjetničkih broševa i ukosnica starih stotinjak i više godina; zbirke nalivpera i olovaka; zbirke stakla; zbirke predmeta za svakodnevnu upotrebu; zbirke starih predmeta i pomagala za uljepšavanje; kolekcije umjetnina, slika, skulptura, grafika, crteža; zbirke namještaja, točnije Trokutova radna stolica koju je svakodnevno koristio; zbirke starih kalupa; zbirke upaljača; zbirke stotinjak godina starih erotskih fotografija; zbirke damskih torbica, kapa i odjevnih predmeta i dodataka; više zbirki razne tehničke opreme i pomagala stare i više stotina godina; vrijedna zbirka starih romobila; zbirke starih novčića i medaljona, odljeva; sve u svemu nekoliko desetaka kutija, kovčega i torbi u kojima se nalazi sve što je Trokut držao u svojem stanu u Bulićevoj 6, gdje je i preminuo, te na tavanu iste zgrade. Iako još nismo niti blizu prebrojali sve predmete i popisali ih, po gruboj procjeni mogli bi se raditi o otprilike dvije i pol do pet tisuća raznih eksponata Trokutovih zbirki.

Sve je to u srijedu, 15. srpnja 2020. godine tijekom ranog poslijepodneva završilo na smeću, pripremljeno za odvoz u sklopu akcije odvoza krupnog otpada u Zagrebu, pa bi tako vrijedne i neponovljive zbirke ovog jedinstvenog, tajanstvenog i tihog sakupljača, kolekcionara u konceptualnog umjetnika, međunarodnog ugleda, završile na smeću.

Iako se radi o zbirkama koje je Trokut kroz desetljeća svog rada kao kolekcionar i kustos afirmirao kao posebnu kulturnu vrijednost Hrvatske, zbirki koje su doživjele i svoja međunarodna priznanja, više međunarodnih i domaćih izložbi, zbirki koje se nalaze po brojnim katalozima, kao i stručnoj literaturi u svijetu, sve je to u jedno poslijepodne bez obzira na činjenicu da su Trokutove zbirke vrijedna, nenadoknadiva i nezamjenjiva kutlurna baština, završilo na smeću.

Kad smo jučer nešto iza petnaest sati naišli na prvu hrpu „smeća” u Bulićevoj, odmah smo organizirali višesatnu akciju spašavanja, pa su zbirke dobačene na smeće ipak sačuvane kao cjelina, te će biti pohranjene, popisane, i sačuvane, a mali tim volontera Trokutove je vrijedne zbirke spašavao do kasnih noćnih sati kad je tavanski prostor u Bulićevoj 6 do kraja ispražnjen i kad smo bili sigurni da više ništa od dijelova njegovih zbirki nije u opasnosti da završi na smeću.

Gotovo je nevjerojatno da se samo par godina nakon Trokutove smrti, kad su se Ministarstvo kulture i Grad Zagreb natjecali u tome tko će nakićenije govoriti o vrijednosti ovih zbirki, Trokutova ostavština našla na smeću. Još je skandaloznije da su to dopustili i Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, ali i Trokutov nominalni nasljednik, kao i Trokutovi takozvani prijatelji, koji su nakon njegove smrti Trokutove zbirke i ostavštinu vidjeli ne kao kulturno dobro, nego kao plije, pa su na brzinu razgrabili ono što su u svom primitivizmu smatrali najvrijednijih, dok je najveći dio njegovih zbirki završio na smeću.

Nesumnjivo se radi o kulturnom skandalu godine u Hrvatskoj. Skandalu za kojeg podjednako odgovornost snose Ministarstvo kulture, Grad Zagreb, odvjetnik zadužen za provođenje Trokutove oporuke, Trokutov sin kao nominalni nasljednik, ali i poneki „prijatelji”, kojima je nakon Trokutove smrti bilo samo do plijena. A vrijedne zbirke jednostavno su odlučili – baciti na smeće. Tako su pljunuli na Trokutovu posljednju volju, s jedne strane. S druge strane kulturnoj javnosti u Hrvatskoj priredili su neviđeni skandal ravan nacističkom paležu nepoželjnih knjiga i umjetnina.