Nepretenciozan, povučen, šutljiv, samoizoliran, Trokut je u umjetnosti bio usamljeni provokator uspomena. Svojim cjeloživotnim umjetničkim radom pokušao je isprovocirati drugačiji odnos prema memoriji uopće, ali i drugačije shvaćanje i „čitanje” tragova postojanja. U tome je davno prije smrti nadišao kulturno – umjetnički mainstreamosmišljavanjem vlastitog koncepta umjetnosti, posebno u povezivanju prošlog i sadašnjeg sa budućim. Njegova umjetnička perspektiva i neprihvaćanje vremena kao ograničenja bila je gotovo nadprostorna i nadmaterijalna. Zato je bio i ostao nerazumljiv. U umjetnosti je bio čarobnjak, baš kao čarobnjaci iz priča, mistični guru memorije postojanja. Pretvarao je odbačena sjećanja i uspomene u umjetnost ugrađujući sve u jedno masivno umjetničko djelo koje je stvarao cijelog života – idejni koncept Anti-muzeja i konceptualni postav svojih zbirki kao cjeloživotni, „ongoing” umjetnički poduhvat, koji traje.

Očito je da upravo taj njegov idejni koncept nisu shvatili upravo pojedini likovi koji su se nakon Trokutove smrti bleferski nametnuli kao njegovi nasljednici, tobožnje mecene, tobožnji sponzori, lažni prijatelji i ni sam ne znam kako bi tu družinu hijena i lešinara uopće nazvao. Ne biram riječi. Nemam zašto. Imam pravo i kao čovjek, i kao Trokutov prijatelj, i kao čovjek koji je s Trokutom surađivao na više projekata od 1990-ih godina pa sve do njegove smrti, a imam pravo i kao javni radnik, sakupljač (za što me motivirao i osposobio upravo Trokut), a posebno kao novinar izreći svoj javni, osobni, vrijednosni sud o onima koji su kroz zadnje dvije godine akteri kulturnog skandala bez presedana. Skandala koji je ovih dana došao do svojeg skandaloznog, barbarskog, primitivnog vrhunca bacanjem Trokutove nulte umjetničke, sakupljačke postave na smeće. Ne znam srami li se Silvije Hraste sa svojom ekipom kulturocidna čina kakav se od ratnih razaranja na ovim prostorima jednostavno nije dogodio.

Nebitni, podkapacitirani likovi, koji su Trokutovu umjetnost vidjeli kao plijen, a ne kao ostavštinu i baštinu, a još manje kao specifični umjetnički izričaj preobražaja odbačenih stvari u trajnu dotad neviđenu umjetničku megainstalaciju, oni koji to ne mogu ni na koji način razumjeti dokopali su se manipulacijama ostavinskim pravnim postupkom, uz svesrdnu logističku podršku pravosuđa, koje je u dotad neviđenom ostavinskom rješenju brigu za Trokutovu umjetničku zbirku prepustilo upravo tim plijenolovcima. Dvije su godine prekopavali dijelove zbirki u potrazi za plijenom kojeg su oni smatrali vrijednim. I onda, uoči dvogodišnjice smrti tog neponovljivog osnivača umjetnosti uspomena, odlučili su sve što im ne treba i što se ne može po njihovim računicama unovčiti, proglasiti „nebitnim stvarima” i jednostavno baciti na smeće.

Ljudi koji su se u vrlo sumnjivom ostavinskom, sudskom procesu, o kojem sam već pisao, nametnuli i izlaktarili kao tobožnji nasljednici suprotno Trokutovoj posljednjoj volji, ironično nisu niti razumjeli što je stvarno i što je to prava i najveća i najvrijednija Trokutova ostavština.

Način na koji Hraste kaže kako nije bačeno ništa bitno, prokazuje Hrastu kao lažnjaka, koji nije mogao biti Trokutov prijatelj, jer da je to bio razumio bi i Trokutovu umjetnost. On jednostavno nema pojma niti o Trokutovoj ostavštini, a bacanjem na smeće Trokutove zbirke pokazao je i kako apsolutno ne poznaje konceptualnu umjetnost Vladimira Dodiga Trokuta. Pristup u kojem voluntaristički i nekompetentno dijeli Trokutovu ostavštinu na bitno i nebitno (a Trokutov koncept umjetnosti išao je upravo protiv takvog primitivizma) , onako kako on odokativno procjenjuje vođen svojim malograđanskim primitivnim polupoimanjem umjetnosti pokazuje da Hrasti nije bitno (o)čuvanje Trokutove ostavštine, već samo ono što on i ekipa procjenjuju kao njima vrijedan plijen. Rezultat tog primitivizma je jasan – Trokut i njegova postava iz stana kao jedna od najbitnijih postava suvremene umjetnosti u Europi, Hrasti i ekipi nije bitna pa je – završila na smeću.

A radi se upravo o najvažnijoj i najbitnijoj umjetničkoj konceptualnoj cjelini V.D.T.-a.

Oni naprosto mentalno nisu u stanju razumjeti što je to Trokutova umjetnost. Da to nisu niti njegove slike, a niti stari majstori kojih je nekolicinu imao. Trokutova umjetnost nemjerljivo je više od cjenicima ograničenih umjetnina. „Na smeću nije završilo ništa bitno!”, ustvrdio je Hraste za jedne novine i time pokazao bahati prijezir prema svemu što Trokut jest. Hraste je time pljunuo na mrtvog Trokuta, ali i na njegov životni umjetnički projekt, kojeg je stvarao kao idejni koncept doslovno do posljednjeg trenutka života. Svaka kuglica, svaka pikula, svaki papirić, svaki gumb, svaka kvačica, svaki pa i naizgled najbeznačajniji dio Trokutove kolekcije suštinski i umjetnički, gledano kroz prizmu očuvanja zbirke kao kulturne baštine, važniji je od starih majstora koje je Trokut pohranio u Akademiji. To, naravno, Hraste ne može shvatiti, čime pokazuje da nikad nije bio Trokutov prijatelj, nego tek odvjetnički, malograđanski, snobovski quasiurbani fensijaner, koji o umjetnosti realno nema pojma.

Trokutova kolekcija i konceptualna umjetnička ideja i postava, vrhunac su moderne konceptualne umjetnosti u Europi i predstavljaju potpuni preokret u poimanju umjetnosti kao takve, a Trokut je kao umjetnik svojim konceptom najzaslužniji za odmak umjetnosti od diktature i uzurpacije kulturno – umjetničkog establišmenta.

Kulturni establišment nikad Trokutu nije oprostio što je bio svoj. Autentičan. Dosljedan. Drugačiji. Provokativan. Inovativan. Sve što oni nisu.

Zato je i ovo bacanje Trokutove najvažnije zbirke na smeće ultimativna osveta kulturnog establišmenta umjetniku sjećanja. To je divljački pokušaj da njegov trag jednostavno izbrišu bacanjem na smeće. Bacanje njegove zbirke na smeće zapravo je obračun s njegovom idejom umjetnosti i njegovim konceptom povezanosti memorije postojanja i aktualnog umjetničkog izričaja.

Konačno, ovo društvo nema duhovni potencijal vidjeti umjetnost u onome što je Trokut radio. Trokut je u umjetnosti bio jedini autentični rušitelj nametnutih stereotipa i općeprihvaćenih obrazaca. Lakše je njegovu ostavštinu proglasiti smećem nego razumjeti njegov umjetnički pristup naizgled neumjetničkim predmetima. Trokut je u umjetnosti srušio koncept ekskluziviteta, po kojem umjetnosti pripada i umjetnost ekskluzivno određuju oni koji smatraju sebe jedinima koji smiju reći tko je umjetnik i koji smiju odrediti što je to umjetnost. To rušenje ove paradigme Trokutu jednostavno nikad nisu oprostili.

Zato je i bilo moguće da najbitnija Trokutova zbirka završi na smeću.