Na osami u parku stoje dva zaljubljena stabla. Posjećujem ih često, u razna doba dana i godine; uvijek me dočekaju zagrljeni. Promatram ih izbliza, iz daljine, sa svih strana svijeta, i znatiželjno puštam misli da klize po njihovim granama, niz pulsirajuću unutrašnjost debla, sve do korijenja što se razastire oku skrivenim prostranstvima slobode.
Uvijek iznova zadivljuju me ta stabla koja stoje jedno uz drugo isprepletenih grana kao dvoje radosnih ljubavnika, ali ne rastu “kao jedno”, ili kao “dvije polovine” smušenog identiteta, nego svako od njih uzdiže vlastito deblo i širi svoje grane, pa i one što se uzajamno isprepliću, prema svjetlu, put neba i beskraja.
Njih zasigurno ne zanima da “znaju sve” jedno od drugome jer se neprestano razvijaju, mijenjaju, i budu i sebi i jedno drugome vazda drugačiji, novi… s nekim listom više ili manje, raznoliko prošarani zrakama sunca ili srebrnim nitima mjeseca, u društvu s pticama, leptirima i bumbarima, ukrašeni ponekim gnijezdom, perlama rose ili paukovom čipkastom lovkom, pršteći bujnim zelenilom krošnji obuzetih proljećem ili trepereći u svojoj razgolićenosti pod nježnim prstima zime.
Njima ne pada na pamet mijenjati jedno drugo da bi bili što sličniji, da bi “popravili” nesavršenosti onog drugog, ili da savijanjem i lomljenjem grana drugoga dobiju više prostora za sebe; oni puštaju jedno drugo da rastu kakvi jesu i kako mogu i žele rasti.
Samo čovjek dođe pa ih mijenja, siječe, preoblikuje, podvrgava svojim vizijama ljepote, savršenstva, korisnosti… Jer čovjek misli da zna što je dobro, istinito i lijepo… Premda, kako pjesma kaže (a pjesma ne laže), još uvijek ne zna “neke važne stvari o voću, ženi, ljubavi i smrti”.
radio gornji grad 
