Fotografija: Jovica Drobnjak

Piše: Nikola Devčić Mišo

Budućnost Europe! Ima li Europa budućnost? „Ujedinjeni smo uspješni, razjedinjeni propadamo“ rekao je Donald Tusk uoči sastanka na vrhu u Malti. Naznačene prijetnje te davne 2017 godine bile su: nova geopolitička situacija, porast nacionalističkih i sve ksenofobičnijih osjećaja i sumnja u temeljne vrijednosti liberalne demokracije. Rijetki su ozbiljno razmatrali Brexit, a COVID-19 pripadao je sadržajima vanznanstvene fantastike.

Iz perspektive melankolije, imajući u vidu iskustvo raspada federativno uređene Jugoslavije, iz nemogućnosti da se ožali nešto što je voljeno a što je izgubljeno, rađa se žeđ za ljepotom. Mišljenje budućnosti Europe izloženo je naizmjeničnim stanjima manijakalne egzaltacije i neurotične depresije tj kratkotrajnim ili dugotrajnim pojavama utučenosti i oduševljenja. Tako, Julija Kristeva postavlja tezu da se sublimno rađa iz melankolije, pitajući se da li lijepo može biti tužno? i da li je ljepota vezana za žalost? Ili je, naprotiv, lijep objekt onaj koji se neumorno vraća poslije razaranja i ratova kako bi svjedočio da postoji nadživljavanje smrti, da je moguća besmrtnost? Određenje budućnosti Europe za nas je zadatak imenovanja patnje, ponekad da se u njoj uživa, ponekad da se nadiđe. Spasenje leži u alegoriji kao veličanju onog čega više nema, u ljepoti kao poricanju gubitka, u kraljevskom putu kojima su riječi dane patnji, do „krika, muzike, tišine i smijeha“ na kojem nas grije i vodi crno sunce melankolije.

Komunistička hipoteza je hipoteza emancipacije. To znači izlaz iz situacije manjine, iz situacije nesreće. Suosjećanje koje čovjek ima za tuđu nesreću ne mjeri se količinom te nesreće, već osjećajem koji čovjek pripisuje onome koji je podnosi, jezgro je rusoovskog manifesta solidarnosti. Prići drugome označava subjekt koji prilazi biću drugoga.To znači otvoriti mogućnost da se odvije nešto što u strukturi svijeta nije prije imalo svoje upisano mjesto, znači otvoriti prostor za novi nepredvidljivi događaj. Alain Badiou doživljava snagu događaja u činjenici da on otkriva nešto što je bilo skriveno ili nevidljivo jer je bilo zamaskirano zakonima ovoga svijeta. Događaj je otkriće dijela svijeta koji prije nije postojao osim u obliku negativne prinude. Svaka napisana i izgovorena riječ je upućena nekome i uvijek podrazumjeva određeni stupanj poštovanja ili prijateljstva.

Budućnost Europe postat će najveća apstrakcija ako se već sada ne odredi prema podivljalim trendovima globalizacije u kojima neke zemlje dominiraju a nekim zemljama se dominira. Ettiene Balibar, u kolumni iz svibnja 2010 godine pod naslovom „Europa je mrtav politički projekt“ upozorava na početak kraja prastare političke utopije, ukoliko se ne nađe snage za novi početak. Narodi Europe možda nemaju antagonističke interese ali nacije ih sve više i više imaju. Nova globalna struktura u kojoj su zapad-istok i sjever jug u potpunosti zamijenili svoja mjesta rezultat su transformacije međunarodne podjele rada koja radikalno destabilizira raspodjelu zaposlenja po svijetu. To je scenarij brutalnog porasta nejednakosti što na političku pozornicu vraća etničke konflikte koje je stvaranje Europe trebalo premostiti. Imaju li sljedeće faze krize svoju budućnost? Što će se dogoditi s odlukama o nadolazećem s vjerodostojnošću u posvemašnjem strahu od gubitka suverenosti europskih nacija-država? Zadatak je progresivnih intelektualaca i „bankrotirane ljevice“ tu temu raspraviti i staviti sve na kocku. Bez toga neće biti isprike.

U eseju „Evropa danas“ najveći hrvatski književnik Miroslav Krleža 1933 godine kritičan je spram „bezglavosti Europe“ i skeptičan spram njezina kursa te piše „ od najmračnijih i ljudožderskih dana, o zvijezdama, o bolestima, o životnim tajnama Evropa (po svoj prilici) nikad nije znala više nego što znade danas i znajući danas više no što je ikada znala, a sumnjajući u sve što zna, Evropa danas ne znade što zna i pojma nema što hoće. Evropa je danas rafinirano bezglava s jedne strane pametna kao maska protiv otrovnih plinova, s druge slijepa kao staromodna lumbarda a istodobno izazovna kao kakav velegradski izlog pun raznovrsnog i skupocijenog besmisla“.

Nastanak Europe kao federalne zajednice i njenu fatalnu budućnost Julien Benda promišlja kao „moralno pitanje“. Benda smatra da su tijekom povijesti postojali različiti pokušaji ujedinjenja Europe – od Istočnoga Rimskog carstva preko Franačkoga i Svetog Rimskog Carstva njemačkoga naroda do Napoleona. Svi su pokušaji propali. Razloge Benda vidi u tipu „ujedinitelja“ hegemona, a drugi u onima koji nisu htjeli takvo ujedinjenje. Ujedinitelji Europe bili su tirani ili su u najmanju ruku htjeli to biti. Htjeli su biti vlasnici, posjedovati europske zemlje, njihove ljude i dohotke. Dalje smatra da nije postojala ni misao ni volja da se ujedine i na jednom mjestu kaže „ Razjedinjenje Europe nanijelo je Europi dovoljno zla da bi se protiv njega podigla misao europskoga jedinstva“. Danas opet raspravljamo o krizi suverenosti i nedjelotvornosti EU u odnosu na jačanje oligarhijskih tendencija. Paradoks je demokracije, kako su to razmotrili Chantal Mouffe, Danilo Zolo i Pierr Rozanvallon u tome što vladanje u složenim pluralnim društvima modernoga kapitalizma zahtjeva neposrednu učinkovitost odlučivanja.

Da bi se potvrdile sloboda, jednakost i pravednost unutar okvira liberalno-demokratske države kao jamstvo sigurnosti i očuvanja dobrog života u zajednici, kaže Žarko Paić, mora se dovesti u skladan odnos ono što je po prirodi na granici konfliktnih strasti a često ima značajke gotovo ratoborne natjecateljske igre. Agonalni zahtjev demokracije zahtjeva konsenzus, deliberativne metode sudioništva, beskrajne procedure i kompromise između stranaka i interesnih skupina. No, ono što je temeljni uvjet mogućnosti da se demokratskim poretkom može označiti politika u doba vladavine medija, tehnoznanosti i društva spektakla nalazi se u području bestemeljnosti slobode bez moći. To je sfera čudovišne moći političkoga da potkopava temelje politike zato što su nepostojeći ili pak truli i ne dopuštaju izlazak iz jednosmjerne ulice pada u bezdan oligarhijske vladavine elite (ohlos) nasuprot mnoštva (multitudo). Na taj se način sukobljava načelo jednakosti i većine s načelom izvedbene učinkovitosti i manjine. Aporija je političkoga u tome što demos ne može izići iz okvira urođenosti i ukorijenjenosti u naciju-državu na razinu subjekta u kozmopolitskome poretku bez bitne promjene u onome što označava bit nacije u doba kraja suverenosti. Ova nemogućnost čini izgradnju Europe trajno dvojbenim projektom. Drugim riječima, demokratskome potencijalu naroda u tvorbi nove političke zajednice u “velikome prostoru” nedostaje ono što ima narod kao etnos u postojećim porecima nacija-država u eksplozivnome suvišku. Taj suvišak dolazi iz naboja osjetilnosti u političkome. Nastaje kao afekt srdžbe i uzvišenosti u stanju poistovjećivanja pojedinca sa svojim narodom do žrtve za njegovu slavu u ratovima i revolucijama.

Pandemija bolesti COVID-19 zdravstvena je katastrofa koja će obilježiti naše doba, u kojoj je uloga Europe u izgradnji globalne solidarnosti – vodeća, jer pred bolešću smo svi jednaki, ona ne poznaje granice, ne diskriminira i dok je god jedan od nas bolestan – nitko nije siguran tj svi smo potencijalno bolesni. U ovom trenutku najvažnije je osigurati jednak pristup svim proizvodima koji spašavaju život svima, poduprijeti istraživanja u razvoju cjepiva, dijagnostike i terapeutike, ojačavati dostupnost zdravstvenim sustavima čije korištenje može značiti financijsku propast za milijune ljudi. U sjeni drugog globalnog pandemijskog vala svi smo svjesni da više nema povratka na staro i da je ovo danas prilika da se postave temelji nove zelene i zdravstvene sigurnosti svijeta europskog sutra.

Budućnost stvaranja javnog povjerenja u ekonomiju i politiku nosi mnoge izazove i opasnosti, od stabilne valute, racionalnog sustava oporezivanja, puna zaposlenost uz zaštitu radnika i potrošača i osiguranja visoke razine života u razdoblju 4. Industrijske revolucije, do integracije migranata i regulacije granica, upravljanja globalnom održivošću i tehnološkim inovacijama u skladu sa ljudskim potrebama uz radikalnije ekonomske i kulturne zahvate u preoblikovanju demokratskih odnosa u izgradnji mira i mogućnost ostvarenja sreće za sve. Badiou nudi jednu moguću definiciju sreće: sreća je otkriti u samome sebi aktivnu sposobnost za koju nismo niti znali da je posjedujemo. Ili riječima Saint-Justea „sreća je nova ideja u Europi“. Zato odaberite novu sreću i platite cijenu za to. To je izbor, istinski izbor naših života. To je istinski izbor koji se tiče istinskog života.