Dosta je ‘’tinte’’ već proliveno u vezi s pretvaranjem u džamiju nekadašnje crkve i današnjeg muzeja Aya Sophia. Zato ću ovdje samo veoma kratko o historiji ovog veličanstvenog spomenika, koji je ne tako davno konzerviran, očišćen, prečišćen, i gdje su ponovo otkrivene za publiku i ljubitelje umjetnosti brojne ikone koje su krasile zidove ovog zdanja.

Aja Sofija, ili Aya Sophia (od grčke Ἁγία Σοφία, Hagía Sophía, što znači “mudrost Božja”, “božanska mudrost”, na turskom jeziku preimenovana u oblik Ayasofya) je Hrišćanska bazilika, izgrađena u četvrtom stoljeću, obnovljena kao mnogo veća u šestom stoljeću, pod bizantijskim carem Justinijanom, kada je stekla sadašnji oblik. Kada je u XV vijeku Mehmet II osvojio Constantinopoli (Carigrad), pretvorena je u džamiju. Od 1934. je postala muzej, kada je na vlast došao Ataturk, koji je tako i odlučio. I to je bila sve do nedavno, dakle do prije nekoliko dana ove, 2020. godine.
Godine 2018. Ovaj spomenik je bio drugi najposjećeniji muzej u Turskoj s oko tri milijuna posjetilaca.

Dana 10. jula 2020. dekretom turskog Državnog vijeća odlučeno je da se ovaj muzej ponovo pretvori u džamiju u kojoj će se muslimani moći klanjati Bogu.

Naravno da ću podvući još jednom da je to što je učinio Erdogan, turski predsjednik, sraman čin, glupa i opasna provokacija tog « Sultana » koji se ruga ovdje prvenstveno Zapadu, i koji nastoji svim silama izazvati što više buke, pokazujući svoju moć, stvarajući nove konflikte, ne samo sa hrišćanstvom. Neće on zaboraviti ni Kurde koji su muslimani, a niti šiite, također muslimane. A još manje svoju tursku laičku opoziciju. Sve one, dakle, koji se suprotstave njegovoj volji autokratskog vladara.
Što je manje muzeja, to je manje i laiciteta (sekularizma) i užitka za “ćafirsko” oko. Što je više džamija i uopće vjerskih hramova, to je više dogme, zatupljenosti, neznanja, i netolerancije, a nadasve manipulacije. Tako se, da, najlakše manipuliše « narodima i narodnostima », tj. nacijama, i stvara i njeguje mržnja prema drugom i drugačijem.

Usprkos svemu, mnogi ne vjeruju da će ikone, za koje je dato toliko novaca da bi se ponovo pojavile, biti ponovo prekrivene na zidovima ove nove stare džamije – crkve. A možda se tu niko neće ni moliti? To će pokazati skora budućnost.

Ono što mene najviše zanima u ovome času jesu autori koji su pišući o ovom zdanju i ovom činu Erdogana, počeli da krivotvore historiju, citirajući posebno pri tome najviše fikciju nekih pisaca kao izvore kojim su željeli potkrijepiti svoje vlastito gledanje na historiju uopće, posebno na Osmane. Naročito je to nekima trebalo da bi se podvukla uloga ovog historijskog spomenika, kao i to da bi se pokazala nasilnička tradicija Turaka. O ovome treba mnogo više vremena i prostora da bi se nešto koliko, toliko objektivno kazalo. Ja želim samo još jednom reći da ovdje, i u povodu Aya Sophie treba biti oprezan i posebno ne uzimati fikciju kao historijske izvore. Bez obzira na svu veličinu Ive Andrića ili Orhana Pamuka, treba reći po tko zna koji put da nam njihova djela ne mogu služiti kao potpora za izučavanje historije. A kad je riječ uopće o ulozi Turaka Osmana i njihovom slavnom rušenju katoličkih crkava, treba se držati, ne historijskih djela, i zvučnih imena, jer i ona falsifikuju često historiju, nego samo dokumenata, historijskih dokumenata, izvora iz tog doba.

Ukratko rečeno : Turci Osmani nisu voljeli katoličanstvo, jer je to bila univerzalna religija, i pribojavali su se Pape koji je bio vrlo moćan. Vrlo pragmatični, i zato uspješni kao vladari ogromne imperije nekoliko stoljeća, gdje su favorizirali samo vrijednosti bez obzira na vjeru, zahvaljujući sistemu koji i danas vlada u Regiji a da toga mnogi nisu svjesni – millet sistemu, iliti pravu naroda – podržavali su i na Balkanu i u Bosni, Srbe, u odnosu na katolike, i dali im specijalan status u Carstvu, gradeći njihove crkve, priznavši njenu autokefalnost.
Kad su osvojili te krajeve, nije bilo previše hramova za rušenje. Vlastela je bila podijeljena, posvađana, skrivena u svojim «gradovima» na uzvišicama, i nije se znala oduprijeti toj jakoj vojsci. Ovo veliki historičari, orijentalisti smatraju kao glavni uzrok pada Bosne pod Osmansku vlast. Nije im pošlo za rukom ono što je pošlo bilo kralju Tvrtku koji je branio i Srbe od turskih napada u susjednoj mu zemlji.
Turci Osmani su u Bosni zatekli glavnu religiju koja tu vladala, s bosanskom crkvom na čelu, njene pripadnike koje mnogi naučnici s pravom nazivaju bogumilima, zatekli su narod koji se zvao Bošnjaci, bez obzira na religiju, kao i slavenski jezik koji se zvao tada bosanskim jezikom. O svemu tome svjedoče osmanska dokumenta iz tog doba, pisana na osmanskom jeziku. (Uzgred rečeno, ni Ivo Andrić koji se bavio tim periodom, ni Orhan Pamuk nisu znali taj jezik kojim niko nije govorio, kojim su pisani dokumenti, koji je bio mješavina tri orijentalna jezika, pisan arapskim pismom, i koji je imao bezbroj “pisama”.) Kad su Turci osvojili Bosnu, tu je pored bogumila bilo i nešto pripadnika drugih vjera, naročito katolika. Najviše je bilo Franjevaca – koje je tu poslao Papa da uništi herezu, bosansku crkvu i bogumile – i njihovih katoličkih crkvi. U stvari, ono što treba podvući jeste da je su u 15. vijeku, postojale samo dvije katoličke crkve i jedna pravoslavna crkva u Bosni. O tome svjedoči istorijski dokument koji sam pronašla davno, radeći na Istoriji Bosne osmanskog perioda. Taj dokument se čuva u Istanbulskoj biblioteci Muallim Cevdet Anday Yazmalari, n° 0.76.
To je za one koji misle da su Turci srušili na desetine crkvi kad su kročili na bosansko tlo.
Inače su Turci crkve koje bi zatekli nakon osvajanja zemlje, mahom pretvarali u džamije a ne rušili ih, najviše iz ekonomskih razloga. Kupolu, koja je svojstvena inače bizantskoj umjetnosti, preuzeli su Turci Osmani pa su njihove džamije sasvim drugog izgleda nego arapske.
I još jednom, kad je riječ o Regiji, zemlja se zvala Bosna, a ne Bosna i Hercegovina. O tome drugom prilikom. Jer moglo bi se još mnogo toga reći, ali u ovom času nema za to mjesta.

According to a historical document, conserved in Istanbul’s Library (Muallim Cevdet Anday Yazmalari, n° 0.76.), in the 15th c. there were only one Orthodox and two Catholic churches