Silvije Hraste, sramite se!

Nakon što sam kao novinar snimio video i fotografije, dakle dokumentarni materijal o bacanju zbirke Vladimira Dodiga Trokuta na smeće, u zagrebačkoj Bulićevoj ulici, na broju šest, u srijedu 15. srpnja 2020. godine, tijekom ranog poslijepodneva, a svemu je svjedočilo i više ljudi, te nakon što sam na novinarskom kanalu OFF objavio prilog o bacanju Trokutove ostavštine na smeće, tijekom akcije odvoza krupnog otpada u centru Zagreba, u pojedinim očito izabranim medijima oglasio se i izvjesni Silvije Hraste.

Pritom, mediji koji su odlučili nekritični, jednostrano, pristrano, bez uvida u dokaze i bez da saslušaju i drugu stranu i čuju drugu stranu cijele priče, objavili su isključivo izjave Silvija Hraste koji je ustvrdio kako na smeće nije bačeno „ništa bitno”. Pritom je u Hrastinoj izjavi najbitnija upravo ta fraza „ništa bitno”. Od samog bacanja Trokuta na smeće, skandaloznija je jedino Hrastina izjava pojedinim medijima dan nakon što su Hraste i Mislav Dodig uhvaćeni na nedjelu.

Hrastini pokušaji da demantira bacanje Trokutove zbirke na smeće, bez obzira na snimljene dokumentarne dokaze, videomaterijale i fotografije, doimaju se kao loše ispričana verzija onog bosanskog vica – vjeruješ li ti meni ili svojim očima. Još su gori mediji koji prenose Hrastinu verziju i izjave, bez da prenose video dokaze i fotografije Trokutove zbirke bačene na smeće. Fotografije koje su objavili snimljene su dvadeset i četiri sata nakon bacanja na smeće Trokutove zbirke, kad na smeću naravno više nije bilo ničega, jer smo Trokutovu zbirku spasili, spremili i pohranili da ostane sačuvana kao cjelina.

Pritom, svojim medijskim izjavama nakon bacanja Trokutove zbirke na smeće, Hraste je u bitnome potvrdio slijedeće.

Prvo, bačeni su predmeti iz Trokutovog stana i iz osobnog mjesta za pohranu na adresi na kojoj je Trokut živio i umro.

Drugo, nesporno je da je na smeće bačen dio onoga što je Trokut držao u stanu kao dijelove svojeg postava.

Treće, Hraste je pokazao iznimno neznanje, nepoznavanje, nekompetenciju, voluntarizam, bahatost, površnost, malograđanštinu, fensijanersdki snobizam, prijezir i primitivizam u odnosu na ono što je bila Trokutova umjetnost i što je uistinu bio Trokutov opus.

Četvrto, voluntarističko-primitivističko-lešinarskim pristupom i selektiranjem Trokutove zbirke na „bitno” i „nebitno”, Hraste je naprosto pokazao da o Trokutu i njegovom djelu i djelovanju nema pojma. Vrlo jednostavno. Hraste naprosto nema pojma tko je Trokut i što je Trokutova umjetnost.

Peto, selektiranjem Trokutovog umjetničkog djela na „bitno” i „nebitno”, Hraste je pokazao da mu je u Trokutovoj ostavštini bio bitan jedino onaj dio, kojeg je Hraste procijenio, na temelju svojih malograđanskih, nadriumjetničkih, quasikompetencija kao profitabilan i vrijedan plijen po nekoj samo Hrasti poznatoj tablici vrijednosti.

Šesto, ovakvim pristupom Trokutovoj umjetnosti i Trokutovom umjetničkom djelu, izvjesni Hraste pokazao je da ne poznaje Trokuta niti je ikad stvarno mogao biti, a još manje da je bio Trokutov prijatelj i mecena, nego su to atributi koje si je lešinarski, nakon Trokutove smrti, brže-bolje nadjenuo kako bi u lovu na plijen po Trokutovim zbirkama stekao bolju polaznu poziciju i kako bi time odredio daljnji tijek ostavinskog postupka.

Sedmo, selektiranjem Trokutovog umjetničkog djela na „bitno” i „nebitno” Hraste je pokazao kako mu nije bio niti jest cilj očuvanje Trokutovog umjetničkog opusa i ostavštine, nego kako mu je jedino stalo do onoga što po njegovom malograđanskom viđenju umjetnosti ima neku komercijalnu vrijednost, pa njemu jest „bitno”.

Osmo, bacanjem Trokutovog „nebitnog” umjetničkog opusa na smeće, izvjesni Silvije Hraste nastavio je skandalozno uništavanje ostavštine Vladimira Dodiga Trokuta, koje je započeo odmah nakon smrti, nastavio tijekom vrlo sumnjivog i netransparentnog i moguće upitno zakonitog ostavinskog postupka, a potpuno novu dimenziju tom uništavanju dao bacanjem Trokutove zbirke iz stana na krupni otpad.

Činjenica je, a o tome postoje videosnimke i fotografije, kako je na smeće bačena vrijedna nulta postava Trokutove zbirke, od čega samo ako argument kontra Hrastinih laži, mogu navesti nešto od dijelova bačene zbirke: poznata Trokutova zbirka kutijica, razne stare ambalaže i bočica; zbirka stakla, boca, i drugih staklenih predmeta; zbirka starih pečata; zbirka igračaka; zatim zbirka mini-romobila; čipke; zbirka Trokutovih vješalica i sličnih predmeta koji su bili postavljeni kao instalacija na zidu njegovog stana, iznad kreveta; izvorna muzejska jaja od bijelog mramora; zbirke starih karata za kartanje; zbirke starih društvenih igara; zbirka vrijednih, rijetkih i prvih izdanja knjiga; zbirka starih kuhinjskih predmeta; zbirka raznih uporabnih predmeta; zbirka nalivpera i olovaka; sakupljeni novčići kao instalacije potrpani u vreće, koji su stajali na više mjesta po njegovom stanu, kao dio instalacijskog konceptualnog postava; zbirka olovnih i drugih figurica; stari kalupi; vrijedne skulpture, bakrorezi; zbirka bakrenih šablona s kraja 19. stoljeća; drevni kineski srebrni ingot, starost cca 500 godina; zbirka srebrnih filigranskih predmeta i ukrasa; zbirka raznih starih uređaja iz 19. stoljeća i početka 20. stoljeća; kraljevski pečat kao propusnica u kutijici, iz 1149. godine; zbirka erotskih fotografija, negativa iz crteža kraj 19./početak 20. stoljeća; zbirka gumba; Trokutove no-ar umjtenine; dvoglavi falus, poznata Trokutova drvena skulptura; zbirka opreme za okuliste za provjeru vidas 18./19. st.; zbirka oštrila za olovke; zbirka broševa 19. stoljeće i početak 20. stoljeća; zbirka starih ukosnica; zbirka starih upaljača, zbirka malih priručnih nožića; maske manufakturno izrađene 1930.-1940.; glinene lule 18./19. stoljeće; Trokutova instalacija „Polovna pravda”; nekoliko Trokutovih odjevnih predmeta; razne stare svjetiljke i lampe; međunarodno poznato Trokutovo djelo, njegov obredni kružni mozaik „Kvadratura kruga”, koji je bio izložen na nekoliko izložbi, a Trokut ga je koristio i u pojedinim performansima; jedna od Trokutovih poznatih krletki koje je napravio kao antiratne simbolične instalacije i svjetski su priznato i prepoznato njegovo djelo suvremene konceptualne umjetnosti; otisci uzoraka čipke u metalu; zbirka alata i raznih pomagala; više od stotinjak povijesnih kazališnih programa, i raznih plakata i letaka; a to je tek manji dio onoga što je spašeno sa smeća. Tu je i stara, posebna violina koja je bila dio Trokutovog kućnog, osobnog, da tako kažem nultog konceptualnog postava. Ukupno sigurno više od dvije tisuće raznih predmeta koji čine jedinstveno umjetničku, noceptualnu instalacijsku cjelinu umjetničkog postava Vladimira Dodika Trokuta.

Tu je i jedan od glavnih Trokutovih predmeta za izložbe, rituale, performanse i razne izvedbe, a to je njegov štap na kotačima, sa pločicom za natpis (kojeg je po potrebi i prilikama mijenjao), štap koji je sam po sebi Trokutovo umjetničko djelo, jer je nastao njegovom umjetničkom intervencijom i upravo taj štap je koristio na mnogim javnim događanjima koja je priređivao, izvodio ili u kojima je sudjelovao. Niti jedan pravi Trokutov prijatelj ovaj štap ne bi bacio na smeće, jer bi itekako znao o kakvom se umjetničkom djelu i dijelu Trokutove zbirke radi. Na smeće je bačen i još jedan Trokutov štap od mabusa kojeg je nerijetko koristio, kao i mnogi drugi predmeti i dijelovi zbirke koje je koristio u svojim performansima.

Na smeću se našla i poznata Trokutova umjetnička intervencija životinjskom lubanjom, a tu su i radne Stolice iz Trokutovog stana, na kojima je umjetnik sjedo, radio, stvarao, držao predmete, kako kad i ovisno o potrebi.

Još jedna od zanimljivosti u na smeće bačenoj Trokutovoj zbirci je i bakelitna skulptura Dušana Džamonje K86.

Sve to nebitni Silvije Hraste selektirao je kao „nebitno” i bacio na smeće.

Uostalom, poznata je praksa uglednih muzejskih zbirki u svijetu, pogotovo kolekcija pojedinih uglednih umjetnika, da se u zbirkama sačuva praktički sve iz prostora u kojem je umjetnik boravio i radio do smrti, te sve kao cjelina, i bez ove konceptualne suštine u slučaju Trokuta, čini vrijednu muzejsku zbirku. No, „stručnjak” i odokativni „procjenitelj” izvjesni Silvije Hraste vodio se nekim drugim interesima i kriterijima, koji s umjetnosti i kulturom nemaju previše toga zajedničkog.

Silvije Hraste, jednostavno i bez uvijanja, ulovljen u uništavanju Trokutove ostavštine, ulovljen u najvećem kulturnom skandalu 2020. godine, laže kako bi sakrio ono što se stvarno dogodilo i ono što je doista napravio s Trokutom – bacio ga na smeće.

Jasna mi je potreba i proziran i loš pokušaj Silvija Hraste da se u pojedinim medijima, od kojih je naručio jednostranu i propagandnu priču, bez uvida u stvarno stanje, da lažima o „nebitnim stvarima” sakrije proces uništavanja Trokutovog umjetničkog djela, točnije bahatu, arogantnu i primitivnu uzurpaciju Trokutovog lika, djela, ostavštine i umjetnosti. Slika Trokutove zbirke na smeću pravo je lice Silvija Hraste, lažnog mecene i lažnog prijatelja Vladimira Dodiga Trokuta.

Plijenolovci su već nakon Trokutove smrti razgrabili pojedine Trokutove crteže, dio instalacija, pojedine umjetnine starih majstora i one umjetnine za koje su smatrali da se radi o vrijednostima. Ali, to nije Trokut. To jednostavno nije Trokutova umjetnost. To naprosto nije niti je ikad bilo Trokutovo umjetničko djelo.

Podsjetimo se, ovakav rasplet događaja oko Trokutove zbirke i nije začuđujući za nas, Trokutove prijatelje koji smo vrlo pažljivo pratili događanja nakon njegove smrti, a posebno događanja oko tzv. ostavinske rasprave pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu. O tome sam već pisao na stranici „Radia Gornji Grad” unatrag dvije godine. U Rješenju o nasljeđivanju od 17. srpnja 2019. godine, dakle točno godinu dana prije bacanja Trokuta na smeće u centru Zagreba, sutkinja Iva Tisanić Vilček napravila je jedan dotad neviđeni pravosudni skandal koji je zloslutno bio tek uvod u uništavanje Trokutove ostavštine. U Rješenju broj 68 O-7934/2018-45, sutkinja Općinskog građanskog suda odredila je nasljednike i upravitelje Trokutove ostavštine, bez da je ijednog trenutka utvrdila što je to točno Trokutova ostavština. Bio je to uvod u otimačinu, nestanak pojedinih važnih i vrijednih dijelova zbirke, razgrabljivanje vrijednosti iz Trokutove ostavštine, tihu rasprodaju dijela zbirke kako bi Trokutov sin namaknuo nešto financija, te na kraju bacanje zbirke iz Trokutovog stana na smeće, točno godinu dana nakon donošenja ostavinske presude bez presedana.

Tijekom ostavinskog postupka sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, nije prihvatila prijedloge i zahtjeve pojedinih sudionika u ostavinskom postupku da se izvrši detaljan popis i specifikacija svih zbirki, te da se potom sa cjelovitim popisom ostavštine odredi nasljednike i/ili upravitelje ostavštine. Ovo je posebno zanimljivo i u pogledu formalne spomeničke zaštite, doduše privremene, koju statusno i danas uživa zbirka bačena na smeće. Naime, Rješenjem Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, klasa UP/I.612-08/18-003/6, Urbroj 251-18-04-18-01. od 4. rujna 2018. godine (samo dan nakon Trokutove smrti) upravo je ova zbirka smještena na adresi njegovo stanovanja u Bulićevoj 6 u Zagrebu stavljena pod preventivnu zaštitu do donošenja Rješenja o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra, a trajanje ovog statusa preventivne zaštite određeno je na rok od najduže četiri godine. Time je nesporno da je Trokutova zbirka iz Bulićeve 6 i u trenutku donošenja ostavinske rasprave, ali i u trenutku bacanja na smeće bila pod zaštitom Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture.

Međutim, usprkos ovom Rješenju, koje u svojoj presudi citira i sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zbirka nije popisana, te nije utvrđeno što se sve nalazi u zbirci Vladimira Dodiga Trokuta u Bulićevoj 6, što je otvorilo vrata postupku uništavanja Trokutove umjetničke ostavštine. S druge strane iz Rješenja Gradskog zavora, ali i iz Rješenja suda potpuno je jasno da SVE što se nalazilo u Trokutovoj zbirci u Bulićevoj 6 čini zaštićenu i umjetničku cjelinu, a ne tek ponešto, još manje ne ono što si proberu i razgrabe Silvije Hraste i Mislav Dodig, dakle svi predmeti koje je Trokut sakupio, spremio, pohranio, postavio, držao i čuvao u Bulićevoj 6 predstavljaju zaštićenu zbirku, a ne samo ponešto što je kao „bitno” odokativno procijenio nebitni Silvije Hraste, koji sam sebi tepa da je bio Trokutov mecena i lažno se proglašava Trokutovim prijateljem. Bit će vremena i prilike i tekstova u kojima ću vrlo detaljno opisati istinu i o tom odnosu Hraste – Trokut.

Bitno je dakle, u svjetlu Hrastinih tvrdnji da su na smeće bačene samo „nebitne” stvari, ponoviti još jednom da su sve te stvari i po sudskom Rješenju iz 2019. godine, ali i po Rješenju i preventivnoj zaštiti iz 2018. godine činile zaštićenu cjelinu i predstavljale su u cjelini Trokutovu muzejsku, umjetničku, instalacijsku, konceptualnu zbirku u kojoj je jednao vrijedna kvačica za rublje i Džamonjina skulptura ili dječja pikula i drevni kineski srebrni novac. U kontekstu vrijednosti Trokutove zbirke između vrijednosti tih predmeta nema nikakve razlike, jer zajedno oni čine Trokutovu umjetničku cjelinu, njegovo umjetničko, konceptualno, instalacijsko umjetničko djelo. Umro je stvarajući to njegovo umjetničko remek-djelo. A samo dvije godine kasnije Hraste je to bacio na smeće kao „nebitno”.