Najbolje pišem kad mi depresija počne gristi džigere

Najbolje pišem kad mi depresija počne gristi džigere.
Strofe najbolje tada ja odbijam kao granitno iverje.
Sve tako golim prstima zarivam jagodice.
Odbijam oštro granitno kamenje gospodskog svemira.
Zavlačim gladno obe ruke sad odveć crvene u meka slezena od vlastite utrobe.
Vadim na carske rezove: zaboravljene drvene konjiće, plastične šmajsere, klikere, dok još se puše porodjene kao riblje ikre iz vlastite utrobe dozivam te zveketom njihovim kao u gladne muftijske brojanice.
Mir iskonski vlada,
Mir i tišina, ali se ipak čuje skicofrena svemirska arija.
Zamagljujem te pogledom Zevsa,
Mutim te kroz Posejdonova mora,
Trozubcem nabijam te muzo moja svemira kao ražnjiće mirom te mirišem iznad grila samog pakla.
Blogosiljam te svježim smiljem i bosiljem.
Umjesto vjerske tradicije,
Omotavam tek okoćeno odojče,
U smokvin list te uvijam i lažem te da ne postoji nikakvo trnje mila nikakve drače moja jedina.
Cvrčci cvrče paklene su jare.
Jagnje na ražnju bolno cvili ekser je zakucan duboko u kičmi.
Mirišu mora, ljeskaju se samotne plaže,
Bez ljudi, preplašeni galebovi seru po najboljim hladovima mora od borova i neba od olova.